Za dom spremni stari je hrvatski pozdrav koji je čak i uglazbljen u operi Nikola Šubić Zrinjski Ivan pl. Zajca. Ova neistinita i stupidna tvrdnja godinama se toliko često gebelsovski ponavlja da je u demokratskoj hrvatskoj javnosti već stekla pravo na javnost kao jedno od ravnopravnih mišljenja o povijesnim činjenicama.
Grad Split sa svojim esdepeovskim gradonačelnikom, koji je poslao vijenac i uputio izaslanika, dao je osobito značajan doprinos legaliziranju slavljenja ustaških zločinaca i 10. travnja, dana osnutka NDH.
Splitskoj proslavi obol je dala i Katolička crkva delegiravši mladog svećenika da povede molitvu. Ispričavam se ako mi je promaklo i ako su to možda zli antihrvatski jugokomunistički mediji zatajili, ali nisam primijetio da se splitski ili bilo koji drugi nadbiskup i biskup ogradio, ili ne daj Bože osudio način na koji je don Mate Munitić na kraju molitve poveo i ustaški pozdrav. Sasvim je moguće da je svećenik bio uvjeren da izgovara potpuno neupitnu i kao sunce jasnu povijesnu istinu kada je na ustaškonostalgičarskom skupu propovijed završio “stoljetnim pozdravom uz koji su Hrvati od davnina branili svoje, ne želeći nikome zlo”. Upleo je u to i Svevišnjeg, ili Ga je opleo, rekavši: “Bog i Hrvati! Za dom!” Ako lažu novine, lažem i ja, ali mi se čini sasvim vjerojatnim da mu je dobar dio prisutnih na toj komemoraciji u crnom spremno zaista odgovorio s gromkim “Spremni!”.
Hrvatska nije uskrsla NDH
Upravo na taj dan, koji su preživjeli HOS-ovci odabrali za spomendan svoje bojne nazvane po ustaškom bojovniku, a u čemu slučaj ne igra baš nikakvu ulogu, svečanosti su legitimitet prisutnošću i vijencima dali i predstavnici Splitsko-dalmatinske županije, kao i Koordinacije udruga poteklih iz Domovinskog rata te udruge udovica i obitelji poginulih branitelja.
Nikome od njih nije palo na pamet, jer inače ne bi tog dana bili na toj svečanosti, da povezujući ga sa simbolima, imenima, pozdravima i datumima ustaške NDH ruše dostojanstvo Domovinskog rata i vrijeđaju sve u njemu stradale i poginule. Osim, naravno, onih koji su u tom ratu i u opredijeljenosti Hrvatske i njenih građana za nezavisnost vidjeli upravo obnavljanje ustaške NDH.
Uvjeren sam, ili barem silno želim vjerovati, da su takvi u redovima hrvatskih branitelja i grobljanskim braniteljskim alejama u manjini. Tragičan gubitak, nesreća i tuga njihovih obitelji nije zato manja. Štoviše, možda je još i veća jer ti ljudi sasvim izvjesno trpe i tuguju što je Republika Hrvatska iznevjerila njihova očekivanja i vjeru u uskrsnuće ustaške NDH. Ali, zar treba uopće ponavljati da današnja Hrvatska ne može i ne smije biti talac njihove nesreće i razočaranja? Treba, itekako to treba to ponavljati, utoliko češće što se glasnije i masovnije na nogometnim stadionima ori ustaški pozdrav i što oni koji bi trebali govoriti i dalje ustrajno i uporno o tome šute.
Da je barem Hrvatski nogometni savez ikada sastavio barem jedno otvoreno pismo hrvatskoj javnosti u povodu izvikivanja ustaškog pozdrava na hrvatskim stadionima toliko strastveno i dugo kao što je bilo ono kojim su denuncirali “cinkaroša” zbog kojeg je Uefa hrvatsku reprezentaciju kaznila utakmicom bez publike. Da su barem hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović ili predsjednik HDZ-a Tomislav Karamarko išta rekli o toj pojavi nakon utakmice s Norveškom kojoj su i sami prisustvovali, kada već nisu ustali i demonstrativno napustili stadion. I njima se ispričavam ako su možda antihrvatski jugokomunistički mediji zatajili ili ako je Udba s njihovih Facebook-profila izbrisala statuse u kojima su nedvosmisleno rekli da “Za dom spremni” vrijeđa njihov nacionalni ponos i boje dresa u kojem su otišli na tu utakmicu.
Povlači se ovih dana još jedan argument kojim se želi relativizirati zadomspremnovanje stadionske publike: nisu ljudi koji to viču fašisti, oni samo prkose nesposobnoj vlasti ili su, kažu drugi, obične budale. Ne bi oni, barem ne svi, sve Srbe na vrbe niti sve Židove u Jasenovac. Odgovor na to je vrlo jednostavan: nisu ni svi Nijemci koji su uz ispruženu desnicu klicali “Sieg Heil” i “Heil Hitler” bili nacisti spremni vlastitim rukama tamaniti neistomišljenike ili ljude druge rase. Oni su “samo” povlađivali i bodrili one koji su to bili spremni činiti i koji to uistinu jesu činili.
Naposljetku, ima i onih koji su, na temelju svih i ovdje navedenih dokaza, uvjereni kako ustaštvo uistinu predstavlja prevladavajuće opredjeljenje i sentiment hrvatskog naroda i hrvatske države. Ja to ne mislim, ali me od takve mogućnosti hvata zebnja.
A kako se protiv toga boriti? Možete mi se smijati, ali ja ću opet ponoviti: kulturom. Već nakon onog ispada “dobrog starog Joea Šimunića”, kako mu još uvijek tepaju sportski komentatori, ja sam nogometnim za dom spremnim navijačima preporučio da nauče pjevati čitav zbor “U boj, u boj!” ili još veličanstveniju zakletvu Zrinjskog iz Zajčeve opere, kada su već uvjereni da su ustaše upravo iz tog djela samo posudili stoljetni hrvatski pozdrav. Učinak bi za promociju Hrvatske i hrvatskog nacionalnog ponosa bio upravo fenomenalan. Takvo zborsko pjevanje završilo bi sigurno u vijestima svih svjetskih televizijskih kuća.
Zavedeni lažima i šutnjom
Ali, usvajanje i prakticiranje kulturnih i umjetničkih dostignuća zahtijeva ipak mnogo više inteligencije, organiziranosti i suradnje među ljudima nego prosto izvikivanje četiriju slogova u tri riječi. Uostalom, u našoj javnosti ne vlada klima koja bi te stotine ili tisuće potaknula na takav pothvat. Mnogo se više publiciteta osvaja na jednostavan, lak i primitivan način. To što je taj publicitet u Europi i svijetu negativan, nadoknađuju simpatije na domaćem terenu i osjećaj da se prkosi antihrvatstvu koje kaznama demonstrira Uefa uz pomoć “domaćih izdajnika”.
Šačica huligana koja je nekidan na nekoj benzinskoj pumpi zlostavljala hrvatske nogometne vrhovnike tako je dobila duplerice i velike slike u gotovo svim novinama. Ja mislim da oni u toj “slavi” uživaju.
Moju, pak, Hrvatsku predstavlja onih više od dvije stotine studenata zagrebačkih umjetničkih akademija i Tekstilno-tehnološkog fakulteta koji ne da su naučili pjevati jedan zbor, nego su za svjetsku praizvedbu na pozornici Hrvatskog narodnog kazališta pripremili jednu čitavu operu velikog hrvatskog skladatelja Borisa Papandopula, spašavajući tako od zaborava biser nacionalnog kulturnog blaga koje je dio europske i svjetske duhovne baštine. Opera Madame Buffault njihov je veliki pothvat u koji ulažu svoje talente, pamet i silan rad. Oni su sposobniji, pametniji, obrazovaniji i za hrvatsko društvo i njegovu budućnost u svakom pogledu važniji i bitniji vršnjaci onih jadnih, zapuštenih te lažima i šutnjom zavedenih nasilnih huligana. Oni zaslužuju svu našu pažnju, poticaj i pohvalu za svoj rad i oni sigurno nikada neće biti osuđeni na sramotne nastupe pred praznim gledalištima.
>> Šuker: Poslali smo svijetu ružnu sliku Hrvatske, a državu treba pitati zašto se oglušila