Umjesto istine – muljanje i zataškavanje

U Slavonskom Brodu, nakon problema zbog onečišćena zraka, sad se dogodilo da je zagađena i voda. Čak sto tisuća ljudi toga kraja već tjedan dana nema čistu, zdravu, sigurnu vodu. I potrajat će to tko zna do kada.

A sve što tih najdirektnije pogođenih 90 tisuća ljudi, kao i cijela javnost, danima sluša su poluinformacije, politička prepucavanja, traženje ostavki, pljuštanje kaznenih prijava, optužbe za “laprdanja”... No, još uvijek se ne zna ono najvažnije – što se zaista dogodilo, što je zagadilo vodu i tlo, te u kojoj količini.

Nešto se zataškava

Zato građani sumnjaju da se nešto “debelo mulja” i da se “nešto zataškava i nekoga štiti”, a svi žele čuti samo – istinu. Jer, ako zbog ekološke katastrofe sto tisuća ljudi nema čistu, zdravu vodu, onda razum, savjest i ona najobičnija elementarna ljudskost nalažu da se ionako teška situacija barem donekle pokuša ublažiti i olakšati – točnim informacijama.

– Čim se to dogodilo, gotovo usput je rečeno da je nekoj firmi navodno iscurilo 150 litara nafte pa sam odmah pomislila – zar bi od 150 litara nastala tolika strahota. No sve dosad se ne zna koliko je te nafte, odakle se ona tu stvorila. Znači, mulja se i zataškava samo kako opet nitko ne bi bio kriv, a obični ljudi stradavaju. Pa to je 90 tisuća ljudi, dječice, starih, bolesnih. Ministar zdravlja kaže da nije strašno popiti malo vode s ugljikovodicima, a ljudi ustvari ni ne znaju koliko su dugo pili takvu vodu. To su sramotne ministrove izjave – direktna je psihologinja Mirjana Krizmanić dodajući da bi se u civiliziranoj zemlji znalo što se dogodilo, tko je kriv i kad će sve biti riješeno.

– Riječ je o velikoj kriznoj situaciji, ekološkoj katastrofi koja bitno utječe na život i zdravlje građana pa se u takvim situacijama treba jasno znati tko komunicira s javnošću. Najprije je trebalo osnovati krizni stožer jer ovaj problem ima veliku težinu da bi se komunikacija odvijala ovako stihijski. Naime, javnost ima pravo znati sve činjenice koje se tiču njihovih života i zdravlja, a ovdje se ne vidi tko je zadužen za izvještavanje o samom događaju. Taj netko treba biti osoba koju javnost počinje povezivati s tim događajem i tko će izvještavati o tijeku akcija koje odgovorni čine. Taj netko trebao je odmah stati pred javnost i reći sve što se zna. Što više točnih informacija javnost ima, to je manji stupanj straha jer neizvjesnost rađa strah, ogorčenost, očaj, bijes, opći kaos i paniku. A ova komunikacija nema nikakvu strukturu. Bavimo se sanacijom, pojavljuju se premijer, ministri, lokalni čelnici, vojska, Crveni križ, a još uvijek se ne znaju: točan uzrok štete, mjere koje će biti poduzete, koliko će sve to trajati i tko je uopće odgovoran za sve. Dakle, reakcija je stihijska – poučna je komunikologinja Mirela Španjol Marković, nastavljajući da građani imaju pravo na istinu, ma kako god ona teška bila.

Istina smiruje situaciju

– Kada bi ljudi imali točne informacije i o tome što ih očekuje, onda bi se mogli bolje organizirati i planirati život u idućem razdoblju, a ne ovako od danas do sutra. Tu se radi o djeci, starijima, vrtićima, školama, bolnicama, tvrtkama... Ovo je ekološka, socijalna i ekonomska katastrofa. Ima se dojam da neki ustvari znaju što se događa, ali se to ne želi reći javnosti, što dodatno pojačava dramu – ističe komunikologinja, dok se M. Krizmanić nadovezuje:

– Kada se kaže istina i kada se ona ljudima prezentira tako da im se govori ono što su i sami naslutili, onda ljudi imaju povjerenje u onoga tko govori i u ono što govori, pa će biti strpljivi i sve će lakše podnijeti. Onda znaju s čime mogu računati pa se mogu organizirati i s problemom suočiti. Istina smiruje situaciju. Usto, kada se ovako nešto dogodi, onda treba odabrati nekoga tko će upravljati krizom. Svega toga nema pa ljudi sad više nikome ništa ne vjeruju. Ljudi se ondje opravdano ljute jer imaju dojam da se štite nečiji privatni interesi, dok se od njih prave budale.