Umjesto odštete za muža plaća sudu 35.000 kuna

Janko Mačak iz Siska prije deset je godina stao na nagaznu minu. Amputirana mu je lijeva noga do koljena, ostao je 90-postotni invalid, a psihofizičke posljedice trpi i danas.

– U neoznačenom minskom polju pokraj napuštene kuće u Tremušnjaku nedaleko Petrinje našao sam se kako bi punici pokazao mjesto gdje joj je muž stradao godinu dana ranije. Bio sam u Hrvatskoj vojsci, ali taj sam dan bio slobodan. Mjesec dana čekao sam vojnu skrb, no odbili su me. Ne vodim se ni kao civilna žrtva rata jer nisam na vrijeme podnio zahtjev – priča Mačak. Od preživljena stresa dobio je dijabetes, a oslabjeli su mu i živci.

Tri samohrane majke

Strašnu tragediju proživljavaju i tri samohrane majke. Muževe su izgubile u minskom polju, također neoznačenom. Uz bijedne mirovine jedva preživljavaju. Jedna od njih je i 43-godišnja Milja Stojčić s desetogodišnjim sinom Alenom. Donedavno je radila u Autoprometovu kiosku, no nakon njegova zatvaranja premještena je na neprimjereno radno mjesto točitelja goriva i prodavača plina, uz rad u noćnim smjenama.

– Muž mi je stradao 2004. u Mošćenici i na mjestu poginuo. Dobivamo 570 kuna mirovine, što je sramotno. Živim s roditeljima. U međuvremenu su mi otišli živci, imam probleme s kralježnicom, a sada me, nakon 22 godine rada, šalju na muški posao - kaže Milja. Miljki Bopsić iz Klobučara suprug je poginuo prije deset godina, kada se uputio u šumu kako bi nasjekao trklje. Minsko je polje neoznačeno, a odštete i u ovom slučaju nema.

– Tužila sam državu. Međutim, izgubila sam spor. U presudi je izrečeno kako je moj muž svjesno otišao u minsko polje. Umjesto odštete za supruga, dobila sam 35.000 kuna sudskih troškova – priča 64-godišnja Miljka.

Pomoć im trebala odmah

Potresnu priču skriva i obitelj Spahić, majka Mira i njezino troje djece. Nakon smrti muža i oca ostali su u dugovima i kreditima.

– Dobivamo obiteljsku mirovinu, no kad platimo sve, ostane nam oko 2000 kuna, a samo račun za grijanje iznosi polovicu svote. Razboljeli smo se od posljedica stresa, pogotovo sin Romano koji se liječi u Zagrebu. Naime, svi su vidjeli stradalog oca nakon što je stao na minu – priča Mira koji pokušava pronaći posao za svoju kći Slađanu. Zbog stresa je morala prekinuti srednjoškolsko školovanje.

Jedinu utjehu ovi ljudi danas pronalaze na terapijama, u krugu devetero odraslih osoba i njihove djece. Svima je zajedničko jedno - žive istu tragičnu sudbinu, sami kao civilni stradalnici od mina ili oni koji su na isti način izgubili bližnje. Grupa postoji već šest mjeseci, a na radionicama sastaju se nekoliko puta mjesečno u sisačkom klubu SKWHAT. Projekt izgradnje i jačanja mreže podrške za osobe i obitelji stradale od mina provodi udruga Mine Aid. Marija Breber iz zagrebačke udruge vodi radionice za djecu. Svi se slažu kako im je takva podrška trebala odmah po stradavanju.