Živimo u vremenima najezde jata crnih labudova, pisao je ugledni kolumnist prije nekoliko dana, objašnjavajući događaje koji su se zbili protekle i ove godine, a koji se prema Nassimu NicholasuTalebu, i njegovu istoimenom djelu, interpretiraju kao nenadani događaji za koje se, tek nakon što se dogode, utvrdi kako ih se moglo predvidjeti.
Posljedično tome pojave se brojni analitičari, komentatori i influenseri koji stanu tvrditi kako su baš na takve ishode upozoravali. Ipak, najčešće je jedan dr. Doom (Nouriel Roubini koji je među rijetkima predvidio ekonomsku krizu 2008. godine), ili su oni malobrojni.
Ovih je dana u Mađarskoj, javljaju tamošnji mediji, uslijed predizborne i postizborne intervencije vlade u tržište naftnih derivata, intervencijom u marže distributera, došlo do nestašice naftnih derivata, koja je dovela i do panične kupnje, a sve zbog neisplativosti distribucije. Iako će iz državne birokracije gotovo svake intervencionističke vlasti u pravilu reći kako se radi o crnom labudu i iako se potpisnik ovih redova ne smatra dovoljno intelektualno opremljenim kako bi bio dr. Doom, valja reći kako je bilo analitičara koji su na ovakve ishode upozoravali.
I ne samo analitičara. Na to je upozoravala industrija, kako ona velika, tako i mali distributeri. Naime, protivno je zakonu i zdravoj ekonomskoj logici raditi s gubitkom. Upozoravali smo još u vremenima prve intervencije u marže distributera u Hrvatskoj kako bi moglo doći do toga da, zbog odgovornosti prema dioničarima i vlasnicima, distributeri prestanu opskrbljivati tržište.
Upravo to se umalo dogodilo s kvalitetnijim class gorivom, prijeteći padu standarda građana kroz narušavanje kvalitete automobila prilagođenih za takvo gorivo, ali i prijetećim valom nelikvidnosti i zatvaranja malih distributera naftnih derivata, koji su dodatno ugroženi jer gubitak ne mogu disperzirati na velik broj prodajnih mjesta. Dodatno, nemaju niti vlastiti kanal nabave te su oslonjeni na skupe financijske garancije koje moraju ishoditi za svaku nabavu.
Opasnost nam, dakle, nad glavom poput Damoklova mača visi i sada. Moguća nestašica goriva uslijed ograničavanja trgovačkih marži realna je mogućnost, premda Hrvatska za razliku od Mađarske ima mogućnost direktne opskrbe iz Mediterana. No, to ne mijenja činjenicu kako nitko neće opskrbljivati tržište ako mu se to ne isplati.
Međutim, sretne okolnosti kao da nemaju utjecaja na hrvatsko tržište plavog dizela. I to ne samo radi potresa na globalnom tržištu toga energenta, nastalom zbog embarga na ruski dizel i sindikalnih pritisaka na velike europske rafinerije, koje još rade.
Tako je tijekom posljednjih mjeseci zabilježena situacija nedostupnosti plavog dizela na brojnim benzinskim crpkama i to radi toga što je Vlada propisala maloprodajnu cijenu koja je na razini nižoj od veleprodajne. Zbog toga su svi oni opskrbljivači koji nemaju vlastiti skladišni prostor prestali sa svojom djelatnošću kako ne bi generirali gubitak i time oštetili vlastite tvrtke.
Kompanije poput INA-e, koje imaju svoja skladišta dizela, također generiraju gubitak na prodaji plavog dizela, međutim nastavile su s opskrbom tržišta kako ne bi došlo do kolapsa tržišta, ali i u skladu s vlastitom proklamiranom društvenom odgovornošću. Iz kompanije tvrde kako nisu htjeli da poljoprivrednici i ribari, ionako fragilne djelatnosti, ostanu bez energenta koji im je esencijalan za rad.
Ipak, kako to obično biva kada nastupi nestašica, kupci počinju sa psihološkom kupovinom iz straha od potpunog nedostatka ovog energenta. Tada kompanije koje još uvijek opskrbljuju tržište zapadaju u veće logističke probleme. Pogotovo je to slučaj kada se nestašica poklopi s poljoprivrednim radovima, kada se troši i po nekoliko stotina litara u jednom točenju.
Uz punu svijest kako niti jedna Vlada ne može sebi dopustiti, u cjenovnim i energetskim krizama, ne činiti ništa, jer ovisi o širokom spektru pojedinaca koji u konačnici ocjenjuju tu istu Vladu na nekom od sljedećih izbornih ciklusa, valja predložiti novi okvir političkog postupanja u ovakvim situacijama.
Jer, evidentno je kako dosadašnja praksa dovodi do usporavanja ekonomskih procesa, kako kroz direktnu štetu kompanijama kroz intervenciju u trgovačke marže, tako i kroz smanjenje opskrbe tržišta energentima, pa onda posredno i svim drugim proizvodima koji ovise o energentima – gotovo svim proizvodima na tržištu. Što, prilično superhikovski, šteti punjenju državnog proračuna više nego li neposredno.
Politika bi umjesto superhikovskih rješenja, elem, mogla nastaviti smanjivati trošarine na gorivo, do razine koju propisuje EU kako bi se osiguralo nesmetano financiranje i servisiranje dugova infrastrukture (poput Hrvatskih autocesta). Trebala bi razmisliti o stvaranju preduvjeta za odluke o plivajućem PDV-u, jer kada je cijena derivata viša, prihod od toga poreza je viši. Stoga, interventnim snižavanjem toga poreza u kriznim situacijama, državni proračun ne bi patio.
Naposljetku, umjesto superhikovskog otimanja, Vlada bi morala, kada govorimo o vremenima krize cijene derivata, razmisliti o proračunskim vaučerima za najugroženije gospodarske djelatnosti. Pogotovo u segmentu proizvodnje opskrbe hranom, poljoprivrednike i ribare.
Večernji TV: Filipović o mogućem kažnjavanju zbog dizanja cijena
Nije vrijedno komentara.