Umjesto ovrhe, neka dužnik banci postane podstanar

Potkraj svibnja blokirani su bili bankovni računi gotovo 330 tisuća hrvatskih građana s ukupnim dugom oko 40 milijardi kuna, izvijestila je Fina u lipnju. Najgore je pritom što broj blokiranih građana, za razliku od poslovnih subjekata, neprekidno samo raste: unatrag godinu dana za njih još oko 700.

Nedavne izmjene i dopune Ovršnog zakona usvojene u Saboru donijele su stanovito olakšanje blokiranim dužnicima, osobito onima kojima prijeti ovrha nekretnine. Tako vjerovnici ubuduće neće moći provesti ovrhu nad jedinom dužnikovom nekretninom (osim ako on unaprijed nije dao suglasnost), a nekretnina se neće moći ovršiti ni zbog duga s glavnicom manjom od 20.000 kuna (pa i većom ako sud ocijeni da to ne bi bilo pravedno).

Ovršenicima koji se moraju iseliti iz nekretnine država mora najmanje 18 mjeseci osigurati smještaj, a povećan je i iznos novčanog primanja ovršenika koji je izuzet od ovrhe (s dvije trećine na tri četvrtine) ako je primanje manje od prosječne mjesečne plaće. Međutim, premda i takvo olakšanje položaja (očito siromašnijih) dužnika treba pozdraviti, ne vidi se kako bi opisane izmjene Ovršnog zakona mogle smanjiti broj blokiranih građana ili visinu njihova duga.

Odnosno, kako bi prezadužene građane mogle osloboditi duga do te mjere da oni i njihove obitelji opet mogu koliko-toliko normalno ljudski i ekonomski funkcionirati. Toga je svjesna i Vlada Andreja Plenkovića pa je već najavila izradu posve novog Ovršnog zakona.

A kako Hrvatsku osloboditi golema tereta građana s blokadom bankovnih računa, a građane dužničkog ropstva, razgovarali smo s jednim od najiskusnijih ljudi u tom području, Ivanom Hrenom. Hren je inženjer fizike koji za sebe kaže da se cijeli život bavi sistemskim problemima, a osim eksperimentalnog fizičara, bio je i financijaš, menadžer investicijskih fondova, direktor velikih poduzeća te bankar. U (državnoj) Hrvatskoj poštanskoj banci više godina radio je upravo na prisilnoj naplati bančinih potraživanja od građana, što znači i na ovrhama, a bio je i predsjednik Nadzornog odbora HDZ-a. Prijedlog kako riješiti problem blokiranih Ivan Hren uputio je ovih dana i Plenkovićevoj Vladi.

Sistemska greška

– Već i broj blokiranih i iznos njihova duga govore da mi u Hrvatskoj imamo neku sistemsku grešku. Sistemski je nedopustivo, na primjer, da itko padne u dug veći od onoga koji može otplaćivati, odnosno, da se uopće zaduži više nego što je njegova kreditna sposobnost. Ako se to dogodi, onda je za to kriv i odgovoran i onaj tko je pristao dati takvu pozajmicu ili ugovoriti takvo potraživanje. Također, besmislene su i apsurdne presude hrvatskih sudova da netko mora vratiti novac koji nije primio, koji nema i koji nikada ne može vratiti – kaže Hren.

Ovih dana imamo primjer, dodaje, umirovljenog generala koji je blokiran za desetke milijuna kuna jer je tolik iznos štete koju je on po presudi prouzročio, ali on taj novac niti je dobio niti ga ima. A pamtimo i presude po kojima bivši vlasnici banaka trebaju platiti i milijardu kuna. Ali isti je sistemski problem i s umirovljenikom koji ima penziju od 1500 kuna, a telekom mu proda na rate mobitel od 7000 kuna pa se čudi da ga umirovljenik ne može otplatiti. Također, problem je sustava ako su troškovi prisilne naplate veći od duga – ističe Hren.

Najveći dužnici, nerijetko i sa stotinu milijuna kuna duga, najvjerojatnije su osobnim mjenicama jamčili za dugove svojih tvrtki ili poslovnih pothvata, najčešće nekretninskih, koji su propali. No banke nisu smjele uzimati takve mjenice, naglašava Hren.

– Ako su one u trenutku izdavanja i nastanka duga premašivale osobnu kreditnu sposobnost dužnika, onda većinu odgovornosti snosi davatelj kredita, a ne primatelj, jer davatelj nije poštovao pravilo poštenog odnosa koji je propisan Zakonom o obveznim odnosima. Takva obveza mogla bi se čak svesti na lihvarski odnos jer je zajmodavac, ili netko drugi prema kome je nastala novčana obveza, morao znati da druga strana ni u kojem slučaju neće moći izvršiti svoju novčanu obvezu – kaže Hren.

A kako on gleda na upravo donesene izmjene Ovršnog zakona?

– One su samo “kozmetičke“ prirode i ništa neće riješiti – odgovara. Ali, ni novi Ovršni zakon neće moći unatrag riješiti problem postojećih dužnika i njihova duga. Pa što je onda državi činiti, osim ubuduće uspostaviti pravedna načela? To više što je većina blokada stavljena zbog relativno malih dugova, do deset tisuća kuna...

– U Poštanskoj banci radio sam na naplati potraživanja i na ovrhama i mislim da mogu reći da sam u tome bio prilično uspješan: nikada nije morala intervenirati policija, niti je itko ikada prijetio bombama. A razlog je vrlo jednostavan: svakom sam dužniku pristupio posebno i s njim dogovarao kako ćemo riješiti njegov problem. S čovjekom treba sjesti i razgovarati, problemi se dopisivanjem ne mogu riješiti – objašnjava Hren.

Ali, danas više nije moguće razgovarati sa svih 330 tisuća blokiranih.

– Zato ih treba razvrstati na skupine sa zajedničkim ili sličnim uzrocima nastanka prezaduženosti i mogućim rješenjima. Mi inženjeri rekli bismo da je potrebno napraviti segmentaciju dužnika. Tek se na temelju takve analize mogu predlagati rješenja – i za to rješenje ima Hren.

Prema njemu, dužnike, odnosno blokirane treba razvrstati po životnoj dobi, do 25 godina, od 25 do 50 godina, od 50 do 75 i starije od 75. Zatim treba napraviti skupine po vrsti dugova (koliko za glavnicu, koliko za kamatu, koliki su troškovi postupka i koji točno). Sljedeći kriterij za razvrstavanje treba biti vrsta tražbine: državi (porez, doprinosi, ostalo), bankarskim i drugim financijskim institucijama, komunalnim tvrtkama, telekomima i ostalo (ako je više od 10 posto, onda i to raščlaniti). Naposljetku, dužnike treba razvrstati po iznosu njihova duga, i to što preciznije: do 2000 kuna, od dvije to pet tisuća, od pet do 20 tisuća i tako dalje, sve do milijunskih dugova (na primjer, od milijun do deset milijuna kuna) i naviše.

– Sve te segmentacije može u vrlo kratkom roku i bez velikog troška napraviti državna Financijska agencija (Fina). Tek bismo tada mogli ozakoniti i opća načela: na primjer, da se starijima od 75 godina tekući prihod uopće ne može blokirati. Bez toga mi s 330 tisuća blokiranih imamo 330 tisuća različitih problema, i svi su jednako nerješivi – tvrdi Hren.

Legitimna potraživanja

Je li to moguće riješiti u razumnom roku od pet godina? Neki saborski zastupnici predlagali su, naime, uvođenje apsolutnog zastarnog roka od deset godina za provođenje ovrhe, upravo zato da dužnici ne budu dužni doživotno ili da njihovim dugovima ne budu opterećeni i njihovi nasljednici, ali taj prijedlog nije prošao.

– Dugovi se mogu “riješiti“ i tako da dužnik bude odblokiran i da dug ne padne u zastaru. U Poštanskoj banci smo u 90 posto slučajeva to riješili tako da smo nekretninu nad kojom je provedena ovrha natrag prodali bivšem vlasniku kroz financijski lizing. Ljudi su uzeli nekretninu u najam i banci plaćali najamninu, a ako to nisu mogli, onda su imali vremena i slobodu da se smjeste negdje drugdje. Banka bi se upisala na nekretninu, onda više nema zastare, teret bi stajao, a dužnik bi imao vremena rješavati ga. Ja bih došao dužniku i rekao: Hajdemo se dogovoriti, koliko vi možete plaćati mjesečno? Ovisno o tome, napravit ćemo s vama najam vaše nekretnine. A vi uvijek možete i odustati, no sve što ste platili više nije vraćanje kredita, nego je plaćanje najma – odgovara na to Hren.

– Kad su dugovi bili veći, u većini slučajeva smo ugovarali financijski lizing s djecom onih koji su se u banci zadužili. Pitao sam ih jesu li oni zainteresirani za nekretninu svojih roditelja ili nisu. Ako jesu, banka im je bila spremna iznajmiti kuću ili stan u kojem su stanovali njihovi roditelji pa, kad bi oni umrli, mogli su otplatiti nekretninu do kraja ili naći za nju kupca. “Platite dug banci, sve ostalo je vaše, vi imate potpunu slobodu upravljanja“, rekao sam im, a o kamati se s bankom uvijek može dogovoriti... – prisjeća se Hren.

Tako bi se prema svojim dužnicima, kaže, mogla ponašati i država. Ako je netko po skromnim tekućim prihodima socijalni slučaj, a ima nekretninu u vlasništvu, država može podmiriti njegove dugove, na primjer komunalnim poduzećima, telekomima i sličnima, a onda svoje potraživanje upisati na dužnikovu nekretninu. Blokada je skinuta, dužnik može normalno funkcionirati, a kad dužnik umre, ako u međuvremenu ne otplati dug, nasljednici mogu birati hoće li vratiti dug i zadržati nekretninu, ili će nekretninu zajedno s državom prodati. Tu nema zastare.

– Tako se to radi u cijelom svijetu. Najgori su, međutim, prijedlozi koji su se mogli čuti u javnosti, da se svim dužnicima, pa i onima koji nisu socijalni slučajevi, čak i onima koji imaju vrijedne nekretnine, linearno otpiše, na primjer, pet tisuća kuna duga. U tom slučaju ja ću prvi tražiti da meni država pokloni pet tisuća kuna. Zar sam ja gori od njih? Zašto bi država jednima poklanjala, a drugima ne? – komentira Ivan Hren

Slično je i s prijedlogom, koji je Sabor također odbacio, da se zakonom zabrani naplata hipoteke prodajom nekretnine ako je ovršenik isplatio iznos koji odgovara iznosu glavnice duga, dakle onoga što je od kreditora primio. Ta ideja djeluje privlačno jer je poznato da banke kreditne anuitete konstruiraju tako da do otprilike polovice roka dospijeća kredita kroz kamatu i glavnicu namire cijelu glavnicu kredita.

Hren međutim upozorava da bi takva zakonska odredba otvorila široke mogućnosti zloupotrebe. Nakon polovice otplate svi bi mogli reći da više dalje neće otplaćivati kredit, hipoteka bi se brisala, a banka se ne bi mogla naplatiti ovrhom jedine dužnikove nekretnine. To je nedopustivo jer i ostatak glavnice i ostatak kamata legitimno su bančino potraživanje. Drugo je pitanje tržišne vrijednosti nekretnine i hipoteke i tu valja biti razuman.

– Imao sam slučaj kad sam dužniku HPB-a ponudio da on sam proda nekretninu koja je bila kolateral za kredit, ali on to nikako nije uspijevao jer je tražio previsoku cijenu. A za to vrijeme kamata se gomilala i ukupni je dug rastao i “jeo“ nekretninu. Kad je banka prodala nekretninu za iznos koji je realno mogla dobiti na tržištu, dužnik je negodovao. No, neutemeljeno. Tržišne vrijednosti ne mogu se zaobići, a mi smo to u socijalizmu zaboravili – kaže Hren.

U Saboru nije prošao ni prijedlog Mosta nezavisnih lista da svaka strana u ovršnom postupku snosi svoje troškove. I taj je amandman podnesen s plemenitom namjerom da troškovi ovršnog postupka za ovršenika ne budu veći od glavnice duga. Ali, prijedlog je u suprotnosti s temeljnim pravnim načelom da troškove spora snosi onaj tko spor izgubi. No, Hren ima rješenje: trošak ovrhe i dalje će snositi dužnik, ali u postotku glavnice duga. Primjerice, za dug od tisuću kuna ukupni trošak smije biti do 200 kuna ili 20 posto. No što će onda odvjetnici i javni bilježnici koji tvrde da i veliki i mali dug od njih traži jednak angažman?

– Ako im se to ne isplati, neka onda taj posao ne rade – rezolutan je Ivan Hren.