Umjesto promjena u pravosuđu još jedan neproduktivan rat šefa države i Vlade

Sve do odluke Ustavnog suda o ustavnosti Zakona o sudovima činilo se kako je i dalje otvorena mo gućnost kompromisa o imenovanju nove čelnice Vrhovnog suda. Moglo se pretpostaviti da će predsjednik Zoran Milanović dobiti po prstima od većine na Ustavnom sudu zbog ignoriranja i zaobilaženja sporne odredbe Zakona o sudovima, koja nedvojbeno ograničava njegovu ustavnu ovlast, ali i da će se javni poziv ponoviti i da će se njegova kandidatkinja Zlata Đurđević na taj javni poziv javiti. U tom bi slučaju vladajuća većina, odlučujući u skladu s procedurom na kojoj inzistira, ponovno morala odlučivati o neprijeporno kvalitetnoj kandidatkinji, koja ima sve predispozicije za toliko potrebne promjene u hrvatskom sudstvu, koje i tri desetljeća od uvođenja demokracije i osam godina od ulaska u EU funkcionira kao sluga vlasti, politike i moćnika, a ne kao nezavisna grana vlasti koja osigurava vladavinu prava i štiti ideal pravičnosti u korist svih građana.

Potpuno su u pravu oni koji tvrde kako sam izbor nove čelnice najvišeg suda u zemlji još uvijek ne predstavlja reformu sudstva. Međutim, dolazak Zlate Đurđević na čelo Vrhovnog suda s obzirom na ovlasti što ih čelnik Vrhovnog suda ima u odnosu na niže sudove, kao i na njezinu stručnost i odlučnost, mogao bi biti početak tih promjena. Ali za to najprije treba postojati politička volja i načelna suglasnost svih aktera ovog postupka, predsjednika države i Sabora, odnosno premijera i šefa HDZ-a Andreja Plenkovića koji kontrolira saborsku većinu. Sudeći po Plenkovićevoj reakciji nakon objave odluke Ustavnog suda, čini se da takva suglasnost ne postoji, baš kao ni mogućnost kompromisa. Malo je vjerojatno čak i da postoji i načelna suglasnost predsjednika i premijera kada je riječ o stanju u pravosuđu, iako se na temelju nekih Plenkovićevih ranijih izjava moglo zaključiti kako je i on svjestan da su pravosuđu potrebne promjene. Čak i da se predsjednik i premijer oko toga nekako na kraju i usuglase, neće se složiti s uzročnikom ovakvog stanja.

Naime, Plenković u potpunosti odbacuje odgovornost HDZ-a za stanje u pravosuđu, što je teško shvatljivo  ipomalo nadrealno u situaciji u kojoj vladajuća stranka ima šapu, da se poslužimo premijerovim izrazom, nad apsolutno svim sistemima i podsistemima ove države i društva. Zato je Plenković i iskoristio stajalište Ustavnog suda kako bi diskvalifcirao kandidaturu Zlate Đurđević tvrdeći da se ona sama diskvalifcirala tako što je pristala sudjelovati u nezakonitoj proceduri. Diskvalifcirajući Đurđević, Plenković zanemaruje činjenicu da je i Ustavni sud, što je potvrdio i predsjednik tog suda Miroslav Šeparović, zaključio da je Zakon o sudovima u spornoj odredbi nejasan i nedorečen. A to otvara pitanje i kako je Milanović mogao kršiti zakon ako on nije dovoljno jasan, pa i kako je to Zlata Đurđević pristala “biti dio protuzakonite igre”, ako je zakonodavna procedura nejasna i “podnormirana”, kako to kaže Šeparović.

Time je spor ušao u najopasniju fazu, u kojoj, čini se, kompromis više nije moguć. Umjesto toliko potrebnog kompromisa – na što aktere obvezuje i naš Ustav, zbog čega je i propisao da predsjednika, odnosno predsjednicu, Vrhovnog suda bira Sabor na prijedlog predsjednika Republike – ovdje počinje bespoštedan i kontraproduktivan rat, koji će se ubrzo pretvoriti i u ustavnu krizu, koja ni jednoj ni drugoj strani, a još manje građanima ove zemlje, neće donijeti nikakvu korist, nego samo štetu.