Umjesto svećenikom postao desnom rukom Zlatka Sudca

Premda je stekao glas povučenog, čak i pomalo misterioznog, pratitelja i “čovjeka iz sjene” popularnog karizmatika i stigmatika vlč. Zlatka Sudca, svi koji poznaju Ivana Puljića kažu kako se radi o rijetko otvorenoj osobi svim ljudima, a najviše onima koji trebaju pomoć vlč. Sudca, koji je nakon nekoliko godina pauze sa svojim seminarima u lošinjskoj Betaniji prije par mjeseci krenuo s duhovnim obnovama za hrvatsku vojsku i policiju u sklopu Vojnog ordinarijata, a u dogovoru dvojice biskupa, vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca i krčkog biskupa mons. Valtera Župana.

Ivan Puljić jedan je od naših najplodnijih kantautora duhovnih pjesama, a svi koji su bili na Sudčevim duhovnim obnovama znaju da dio njihova uspjeha leži upravo u Puljićevoj gitari i glasu.

– Kad sam 1999. bio u Njemačkoj na katoličkoj misiji Kassel, kupio sam Arenu i naišao na tekst o mladom svećeniku na Pagu u Novalji s križem na čelu. Na prvu me dirnulo! Bio sam u životnim previranjima i napisao mu pismo u Betaniju da bih ga želio čuti i vidjeti, jer je na kraju teksta bila adresa, ostavio sam broj mobitela i on me za par dana nazvao – prisjeća se Puljić svoje prve informacije o vlč. Sudcu.

Pismo iz Kassela

A nalazio se doista pred velikom životnom dilemom. Naime, nakon što je završio Katolički bogoslovni fakultet u Sarajevu i Zagrebu, bio je pred odlukom da li da se zaredi za svećenika ili da izabere drugi put.

– Čovjek u takvim teškim previranjima očekuje pomoć i savjet od onih od kojih misli da je može dobiti. Zato sam se javio Zlatku. Nazvao me, rekao mi kad ima seminare i kakav je program te da dođem. Trajao je pet dana. Budući da na seminaru nije bilo nikoga da svira, Zlatko je pitao tko zna svirati od polaznika, kako bi malo glazbeno animirao. Ustao sam i rekao da mogu ja, ali da nemam gitaru. Onda su djelatnici kuće otišli u susjedstvo preko puta Betanije i donijeli posuđenu gitaru. I svirao sam taj program – prisjeća se Puljić.

– Posljednjeg dana otišao sam Zlatka pozdraviti u njegovu sobu, jer odlazim. Sjećam se da me držao za ruku: “Ja ćemo i ti zajedno raditi! Otvori srce i poslušaj što ti kažem.” Iskreno, tada nisam bio svjestan što mi govori. Pozdravio sam ga i otišao i nakon nekog vremena me nazvao da vidi gdje sam, da dođem i da sviram. Vratio sam se u Zagreb, upisao postdiplomski na KBF-u i tako je počela suradnja, odlasci u Betaniju i povratci u Zagreb – priča Puljić, koji se glazbom počeo baviti dok je u Dubrovniku pohađao klasičnu gimnaziju, gdje je počeo svirati doslovce sve instrumente koji su mu dolazili pod ruku, od gitare, klavijatura, orgulja i mandoline.

– Odgojitelji su me zamijetili kao nadarenog. Imali smo zbor u kojem sam uvijek kao vokalni solist pjevao solo dionice. Znali su da imam sluha i tad sam počeo pisati neke stvari i komponirati, bavit se intenzivnije glazbom. To je dio tebe i nešto što najviše voliš i što ti je najbliže i nešto preko čega se najdublje izražavaš i što čini tebe tobom – govori Puljić o svome bavljenju glazbom.

Iz Dubrovnika upisuje teološki fakultet u Sarajevu i ondje ga već čeka VIS “Emanuel”.

– Oni su znali za mene i čekali su me! Čim sam došao, nakon par dana, petorica bogoslova pozvali su me jer su htjeli da pjevam kod njih. Kroz pet godina smo prošli sve naše misije u Europi i Americi. Svirali smo na stotinama mladih misa po RH i BiH te na posebnim duhovnim događanjima, kao što su patroni župa, Velika Gospa, Sveti Ante... Zvali su nas na župe i išli bi svirati – prisjeća se Puljić, a u tih pet godina u Sarajevu snimio je tri albuma.

– Kantautor je onaj koji piše i izvodi. Većinu pjesama sam pisao već tada. Kad sam završio teologiju i kad smo se razišli, nastavio sam pisati i stvarati. Bio sam u Kasselu i vodio dva zbora, odraslih i mlađih, i dva instrumentalna sastava i mnogo smo putovali po Njemačkoj, Francuskoj... Nastupali posvuda. No, tada se vraćam u domovinu, počinjem postdiplomski i suradnju sa Zlatkom Sudcem.

Na naše pitanje kako bi on, kao najbliži suradnik vlč. Sudca više od 13 godina, definirao Sudca i fenomen njegove popularnosti, Puljić kratko odgovara da je “Zlatko prije svega čovjek i svećenik”.

– U isto je vrijeme običan, ali i poseban! Ta posebnost često nosi karizmu sa sobom, a karizma je uvijek dar odozgo. Niti je tražimo niti je zaslužimo. I ta karizma uvijek je za druge. Činjenica je da je on svećenik koji okuplja mnogo ljudi oko sebe. Ja to vidimo ovako: oni dođu k njemu kao svećeniku, a on ih uputi Nebu, Bogu, Kristu...

Činjenica je da smo u ovih deset godina on i ja zajedno s njim pomogli mnogim, mnogim ljudima – kaže Puljić, a budući da vlč. Sudac zna često i sam zapjevati na svojim seminarima duhovne obnove, Puljić kaže kako “Zlatko nije pjevač, ali lijepo pjeva”.

– Najviše volimo zapjevati pjesmu “U tišini hrama”, kojoj je refren: “Sve brige svoje tebi dajem, jer samo ti radost daješ, primi, o Bože, molitvu moju, sve boli moje, život moj”. Na duhovnim obnovama rado zapjevamo i to ima izuzetan pozitivan učinak na ljude, jer je glazba snažan medij, sredstvo koje otvara čovjeka k nečem višem. Duhovna obnova bila bi gluha bez glazbe. Glazba je bitan i neizostavan dio duhovne obnove. Ona zajedno s izgovorenom riječju, sigurno je, jako vodi čovjeka onoj biti koju duhovna obnova želi postići za te ljude – kaže Puljić, svjestan da pjesme s duhovnim sadržajem ne mogu osvojiti masovnu publiku, niti im je to, zapravo, cilj.

– One dopiru do pojedinih ljudi koji vole takvu vrstu glazbe i duhovni sadržaj, koji uglavnom govori o Bogu, o životu, o ljubavi, o vrijednostima. Nažalost, u našim medijima one ne mogu postići i osvojiti neki značajan prostor, ali ipak nađu put do velikog broja ljudi. Danas prolaze i pjesme i neki drugi oblici stvaranja koji su drugog sadržaja i drugih poruka – kaže Puljić, naglašavajući da je sama pjesma posebna vrsta molitve.

– Poznata je uzrečica da tko pjeva dvostruko moli! I pjesma je već svojim sadržajem molitva, to više što melodijski dio pjesme, koji je čini potpunom, doslovno otvara čovjeka – kaže Puljić, dodajući kako je poznato da na duhovnim obnovama mnogi ljudi plaču upravo kada se zapjeva.

Čovjek nije slučajnost

– Rijetko tko ne plače! Ima onih koji kažu da su to samo emocije, ali i da jesu samo emocije, što zacijelo nisu, i putem emocija može se jako pozitivno i lijepo utjecati na ljudska srca, kao što neki drugi sadržaj glazbe može itekako loše utjecati na čovjeka – tumači Puljić, koji je sa Sudcem prošao, kako kaže, 300 do 400 duhovnih obnova (jer tko će ih izbrojiti!) u posljednjih desetak godina.

Budući da je tako snažno vezan za popularnog karizmatika i za Crkvu (brat mu je svećenik vlč. Vinko Puljić, a iz “loze” Puljićevih su i kardinal Vinko Puljić i nadbiskup zadarski mons. Želimir Puljić!), Puljiću kao da nimalo teško ne pada što nije izabrao svećenički poziv i ređenje. Štoviše, stječe se dojam da živi poput nekog “svećenika u civilu”, ako bi se to tako moglo nazvati, jer i kao teolog tijesno surađuje s vlč. Sudcem.

– Odlučio sam ne postati svećenikom, ali duhovni život, ljubav prema Bogu i prema malom čovjeku u potrebi, u meni je ostala duboko i produbila se još više. Čovjek može biti jako duhovan, a ne biti svećenik. Isus na jednom mjestu kaže: Budite sveti kao što je svet Otac moj na nebesima... On sve poziva, svakog čovjeka, da budemo bliži Bogu. Kroz ovaj sam svoj hod i promatrajući ljude i ljudske patnje i potrebe koje ovaj svijet često ne vidi, a te potrebe su najčešće duhovne i životne naravi, ne materijalne, uviđao koliko je Bog potreban čovjeku. I da je čovjek bez Boga izgubljen u svemiru. Jer čovjek nije slučajnost, duboko u sebi vjerujem i znam da postoji Netko tko nas je želio i htio baš ovakve, koji nas prati kroz ovaj život i vodi k jednom cilju, ali to se prepoznaje ne na način ovoga svijeta: križ i molitva. Čovjek koji strpljivo nosi svoj križ koji mu život donese, s pouzdanjem u providnost Božju, nužno nazire neke dublje stvari. Bijeg od križa i poteškoća bijeg je od života, nažalost čovjek u svojoj naravi bježi od svojeg križa i poteškoća – kaže Puljić, dodajući kako te svoje stavove ljudima želi poručiti upravo kroz svoje pjesme.

– Ne propovijedam, ne mogu izaći na binu i vikati “obratite se”, nego uzeti gitaru i to otpjevati. U privatnom životu nastojim živjeti vrijednosti, poruku Kristovu, u odnosu prema sebi, tako i u odnosu prema drugom čovjeku – kaže Puljić, koji je baš poput nekog svećenika i osobno, primjerice, u seksualnoj čistoći.

Naime, upravo kad danas tema seksualnosti mnoge intrigira i “žulja”, Puljić nas uvjerava kako je to kod njega sve vrlo – evanđeoski jednostavno.

– Vjerujem u ljubav između muškarca i žene, nadasve u njenu čistoću jer je ona izvor mnogih blagoslova – završava naš razgovor sa smiješkom na licu.