Umjesto Tuđmanovih 20, Hrvatskoj treba šest do osam županija

Protekli je tjedan u hrvatski politički život ubačena nova tema koja je odmah izazvala sukob vlasti i opozicije. HDZ je odlučio da nepunu godinu prije isteka posljednjeg dana ustavnog roka za održavanje novih parlamentarnih izbora promijeni granice izbornih jedinica. Time se krši zakonska norma i odustaje od demokratske prakse da se izborno zakonodavstvo ne mijenja godinu dana prije izbora. Oboje je dobro zbog dva razloga. Prvo, svi politički akteri znaju pravila prema kojima će se igrati izborna utakmica te se mogu pripremiti za nju. Drugo, vlast se time obvezuje da pravila izborne utrke neće u posljednji tren prilagođavati svojim političkim interesima i izbornim izgledima koji se umnogome procjenjuju prema rezultatima recentnih istraživanja javnog mnijenja. Politički uspaničeni HDZ tim bi postupkom još jače zatvorio vrata mogućim pregovorima i kompromisima vlasti i opozicije o bilo čemu. No ne bi to bila najgora posljedica tog čina. Gore je od toga opetovano nepromišljeno, proizvoljno i samovoljno interveniranje HDZ-a u izborno zakonodavstvo, koje je poprimilo krajnje zabrinjavajuće razmjere.

Strah od “trojadne kraljevine”

U razmjernim izborima izborne se jedinice oblikuju na dva načina: pretvaranjem postojećih teritorijalno-upravnih cjelina (regija, pokrajina, provincija, vojvodstava i sl.) u izborne okruge ili oblikovanjem novih izbornih okruga u zemljama koje nisu podijeljene na regionalne jedinice ili su toliko nefunkcionalno decentralizirane da se takva podjela ignorira. U većini europskih zemalja prevladava prvi pristup. U Italiji se tako 26 okruga u kojima se biraju zastupnici Camera de deputati, prvog doma parlamenta, uglavnom poklapa s granicama regija. U Španjolskoj se granice okruga u kojima se biraju zastupnici Congreso de los Diputados, prvog doma parlamenta, poklapaju s granicama tamošnjih provincija. I u Portugalu se 20 izbornih okruga poklapa s granicama tamošnjih upravnih distritos. U Letoniji se pet okruga u kojima se biraju članovi jednodomnog parlamenta podudara s pet povijesnih regija. Takav pristup ima značajne posljedice na cijeli izborni sustav u pojedinim zemljama. Kako se regionalne jedinice međusobno bitno razlikuju prema broju stanovnika i birača, u njima se bira različit broj zastupnika. U Španjolskoj se, primjerice, u najmanjoj izbornoj jedinici biraju samo dva, a u najvećoj 33 zastupnika. Jedinstven zakonski izborni prag od tri posto nefunkcionalan je u većini izbornih jedinica, a nezanemarive učinke ima samo u Madridu i Barceloni, gdje se natječe najviše lista. U Portugalu se u najmanjoj jedinici biraju dva, a u najvećoj jedinici u Lisabonu čak 48 zastupnika. U Belgiji se u najmanjem okrugu biraju četiri, a u najvećemu 24 zastupnika, pa je jedinstven zakonski prag od pet posto negdje vrlo učinkovit, a negdje posve nefunkcionalan.

Kad je 1999. nastajalo novo izborno zakonodavstvo, Hrvatska je već bila podijeljena na 20 županija i Grad Zagreb koji je figurirao kao posebna županija. Županije su prostorno male i uglavnom proizvoljno skrojene teritorijalno-upravne jedinice koje su bile izraz ondašnje državne ideologije. One su izražavale arhaično etatističko shvaćanje državnog poglavara Franje Tuđmana i vladajućeg HDZ-a prema kojemu je Hrvatsku trebalo ustrojiti kao snažno centraliziranu državu u kojoj će lokalne i regionalne jedinice služiti kao produžena ruka središnje vlasti. Kao povjesničar, Tuđman je taj koncept hrvatske države uvelike zasnovao na strahu od ponavljanja nesretnih povijesnih iskustava Trojedne Kraljevine ili, kako cinici kažu, „trojadne kraljevine“, odnosno na bojazni od reaktiviranja pritajenih dezintegrirajućih tendencija koje bi narušavale nacionalno i državno jedinstvo. Stoga su Dalmacija i Slavonija umjetno podijeljene na više županija, pa su potencijalni antagonizmi između središnje i regionalnih vlasti djelomice premješteni na antagonizme između, ionako tradicionalno taštih i svadljivih, susjednih podregija i njihovih središta. Zbog donekle razumljivih razloga smatralo se da su za državu podnošljiviji i neopasniji sukobi Splita i Zadra nego Splita i Zagreba ili Osijeka i Đakova nego Osijeka i Zagreba. Na miru su ostavljene samo male regije, poput Istre, Međimurja ili Hrvatskog zagorja, koje su postale zasebne županije.

Takvo shvaćanje upućuje na prikriveni nedostatak nacionalnog samopouzdanja upravo onih koji su se prikazivali kao najsamopouzdaniji Hrvati. No važnije je od toga da ono dugoročno može postati opasno. Hrvatsku čini nekoliko većih i manjih povijesnih regija koje su do danas očuvale svoje posebne socijalno-kulturne identitete, a koji nipošto ne moraju biti u sukobu s općim nacionalnim i državnim identitetom. Štoviše, oni su neizostavne sastavnice općeg identiteta i izvrsno ga mogu održavati i razvijati. Administrativno ignoriranje ili represivno zatiranje posebnih regionalnih identiteta potiče upravo ono što su tvorci postojećega državnog ustrojstva htjeli izbjeći – jačanje konfliktnih potencijala između centra, koji simbolizira Zagreb, i periferije koju ponajviše simboliziraju Split, Osijek i Rijeka. U gotovo svim regijama razmjerno je prošireno uvjerenje da ih centar, Zagreb, iskorištava, diskriminira i zanemaruje. Zagreb pritom označuje središnju državnu vlast koju – kakva li paradoksa – godinama biraju i presudno određuju upravo te „potlačene“ regije i provincije, s iznimkom Istre. Na predsjedničkim izborima HDZ je u Zagrebu posljednji put pobijedio 1997. Na parlamentarnim izborima HDZ je u Zagrebu posljednji put pobijedio daleke 1995. O rezultatima HDZ-a na lokalnim izborima u Zagrebu ne treba ni govoriti. Većinu Zagrepčana stoga opravdano iritira prebacivanje tuđe odgovornosti na Zagreb i njegovo stigmatiziranje kao nekakva univerzalnog političkog izrabljivača i tlačitelja svih u zemlji.

Zbog svega toga već je trebalo promijeniti teritorijalno-upravno ustrojstvo države tako da se umjesto 20 većinom umjetnih administrativnih jedinica osnuje šest do osam županija koje imaju prirodna i povijesna obilježja pravih regija. A onda bi te nove županije zakonom trebalo proglasiti izbornim jedinicama za Zastupnički dom Sabora. Svakoj bi od njih trebalo dodijeliti onoliko mandata koliko joj pripada prema broju stanovnika ili broju birača. I u jednome i u drugom slučaju polazna osnova za to bio bi novi popis stanovništva. Stoga je posve nerazumljiva izjava ministra Davorina Mlakara kako su popisi stanovništva i popisi birača dvije različite i odvojene stvari. U Austriji se granice izbornih jedinica revidiraju svakih deset godina nakon novog popisa stanovništva. U Finskoj je posljednji popis stanovništva osnova za preraspodjelu mjesta po izbornim okruzima. Slično se postupa i u drugim zemljama.

Blitvarski blues ministra Bačića

No u zemlji u kojoj se godinama tolerira činjenica da ima više birača nego stanovnika ili da „nas ima skoro kao glasačkih listića“, kako pjeva „Elemental“, ni ministri ne vide bitnu vezu između dva popisa. Da je vide i da je smatraju bitnom, onda se ni u najavljeno prekrajanje izbornih jedinica ne bi upuštali na osnovi suspektnih biračkih popisa nego bi pričekali rezultate popisa stanovništva na podlozi kojih bi izradili vjerodostojan nacionalni popis birača. Jednako je neshvatljiva izjava ministra Branka Bačića da prekrajanje izbornih jedinica nema veze s izbornim pravilima. Usput rečeno, pravo je čudo kako čovjek koji javno govori onako kako govori Bačić nema potrebu jače institucionalizirati regionalne, uključujući i jezične, odnosno dijalektalne identitete, nego pridonosi tome da se oni svode na „blitvarski blues“. Ova vlast nema ni potencijala ni snage ni vremena da provede naznačene temeljite promjene. Hoće li ih imati buduća vlast?