Dijana Janković je, ne više tako aktualna, pjevačica i starleta iz Srbije. Jednom prilikom novinari su je pitali po čemu će najviše pamtiti 2015. godinu. Odgovorila je: “Sigurno po terorističkim napadima u Parizu. Onako, ostavili su veliki uticaj na mene. I moram priznati da sam zaplakala kad sam vidjela što se dešava. I rekla sam, zašto baš sada, kada sam na korak da uspem u svetu.” Pustio sam si taj video nekoliko puta i dopustio da se malo nasmijem i vlastitom samosažaljenju. Dogodio se nagli rez, pauza duga mjesec dana, sasvim dovoljna da se mnoge moje ambicije, bilo životne ili karijerne, dovedu u pitanje. I Dijana Janković nije u krivu kada se pita zašto baš sad. Živjeli smo nekoliko dobrih godina. Kapitalizam se uspio spasiti nakon globalne ekonomske krize. Uskrsnuo je još nepravedniji i još sveprisutniji. Kultura se više nije mogla obraniti od poslovne logike i jezika. U svijetu prije COVID-19 prihvatili smo zakon brojeva kao zalog kvalitete. Ravnatelji nisu bili govorili o svojim programima, umjetničkim vrijednostima ili o radikalnim novim idejama. Sada smo kvalitetu mjerili isključivo po prodaji i izvozu proizvoda. Tanka je razlika bila između jabuka, automobila, krema, self-help tečajeva ili kazališnih predstava. Cilj je bio prodati i izvoziti. U svijetu prije ove pandemije igralište je postalo svijet, a lokalni kontekst bio je samo tranzitna luka. Uspjeh u svijetu bio je konkretan i nimalo ciničan cilj umjetničkog stvaranja, i pojedinaca i institucija. Odgovornost lokalnih institucija da stvaraju umjetničku scenu sada je pripadala ekonomskim centrima svijeta.
No, eto, svijet nam se naglo smanjio i kao takav će ostati još neko vrijeme. Barem dok se ne nađe cjepivo. Zadnjih mjesec dana naučili smo da cijeli život stane u nekoliko desetaka kvadrata. Samo tako, odjednom, iz dnevnog života mogu izaći najbolji prijatelji, dosadni obiteljski ručci nedjeljom, ljubavnice, radna mjesta pa i umjetnost. I već je sada očigledno kako pravila i vrijednosti od prije više ne vrijede. No, ako išta učimo iz prethodnih kriza, već znamo da će u vremenima krize institucije, bilo bankarske ili umjetničke, prvo pokušati spašavati sebe, bez obzira na ljude, bilo korisnike ili zaposlenike. No ova kriza nije samo apstraktna i ekonomska. U sebi sadrži i veoma stvaran element – virus.
Rasprodana velika dvorana više nije uspjeh, nego potencijalno osvajanje ležaja u bolnici za infektivne bolesti. Ne možemo više računati na stariju demografiju kao bazu umjetničke publike jer su sada postali najugroženiji članovi društva. Sada masovna kultura postaje njihova zdravstvena ugroza i izvor tjeskobe njihove djece. Kontinuiteti rada umjetničkih i kulturnih institucija teško da će biti održivi. Može se očekivati da će se virus periodično vraćati i time mjere samoizolacije pooštravati. Naši životi djelovat će kao proces montaže, serija ubrzavanja, zaustavljanja, vraćanja i ponovnih pokušaja, frustrirajući posao. I zato mislim da je krajnje vrijeme da pokušamo zamisliti promjenu paradigme. Za razliku od politike koja u vremenima krize teži k zatvaranju (granica, sloboda, ekonomije), umjetnost pronalazi načina za širenje jer operira idejama, a najbolje umjetničke ideje često su besplatne. Treba se pripremiti za budućnost. Umjetnost može preuzeti na sebe odgovornost da u svijetu koji se (više ili manje opravdano) zatvara, stvara prostore i ideje širenja i slobode. To je nerijetko i uloga i odgovornost umjetničkog djelovanja u vremenima krize. Sada nije trenutak za zatvaranje u vlastite ambicije, u želju za preživljavanjem. Nije trenutak za isključivanje ili elitiziranje umjetnosti, umjetnika ili publike. Trenutak je za radikalno širenje, uključivanje novih ljudi i novih ideja. Institucije trebaju uvidjeti da njihov potencijal nije u više publike, već više umjetnosti, ne u sustavu natjecanja i prestiža, već solidarnosti. Recimo, može li Hrvatski radio ponuditi dio svojih tehničkih resursa kako bi se stvarale nove forme radiofonijske umjetnosti, podcastova, eksperimentalnih muzičkih i radiodramskih formi neke nove generacije koja puno bolje razumije zeitgeist i stvaranje internetskog sadržaja. Mogu li kazališta odustati od natječaja i, po uzoru na britanska kazališta, otvoriti radionice razvoja teksta koji mogu biti korisni kada se kazališta ponovno zaključaju? Ili recimo, pozvati mlađu generaciju filmaša da prerežiraju predstave za prijeko potrebni TV ili internetski prijenos? Mogu li lokalne umjetničke institucije otvoriti svoje funduse, grijane prostore, online platforme i budžete u svrhu stvaranja i umrežavanja? Postoji li dovoljno solidarnosti u umjetničkoj zajednici da iskreno pobrojimo vlastite privilegije i uvidimo važnost dijeljenja resursa, reflektora i medijskog prostora?
Nailazim na scenu iz sapunice “Ljubav u zaleđu”. Maja Župan, koju igra Jelena Veljača kaže: “Kuišž, mislim sorry, znam da zvuči sebično, ali zakaj se to meni događa. Zakaj, Tanja?” Tanja, koju igra Helena Minić Matanić rezignirano odgovara: “Ne znam zakaj.” Taj videoklip moj je najlakajniji post na Twitteru zato što se mnogi u njemu prepoznajemo. U zadnjih mjesec dana u svakome od nas pojavio se neodoljivi poriv da budemo sebični, da ovu cijelu situaciju uzmemo osobno, ali nekako ne uspijevamo. Nakon prvog vala panike izolirali smo se iz solidarnosti prema ugroženijim skupinama u društvu. Sada nije pitanje zakaj se to događa meni, već zakaj se to događa nama. I odgovore na to pitanje moramo pronalaziti u solidarnosti i društvenoj odgovornosti. Umjetnost ima potencijale da bude primjer društvu kako se nositi s krizom, kako stvarati u nemogućim uvjetima, kako utješiti, kritizirati, odgovarati izazovima vremena u kojem živimo i kako stvarati prostor razmjene ideja i osjećaja. Svaka je kriza mali znak iz budućnosti i poziv na akciju. Ako zanemarimo sva upozorenja, kulturne institucije neće biti ništa drugačije od banaka 2008. godine, Dijane Janković iz 2015., fiktivne Maje Župan ili ljudi koji su mahnito kupovali 50 pakiranja toalet-papira u najvećem strahu za čistoću vlastite stražnjice.
VIDEO Vodeći hrvatski znanstvenici predviđaju kada bi mogla završiti pandemija