Mladi nogometaš iz Osijeka Jakov Filipović imao je veliku sreću - da nije bilo moždanog udara, nikada ne bi saznao za srčane probleme koji su u posljednjih desetak godina skrivili smrt pedesetak nogometaša, a samo ove godine, u posljednja dva mjeseca, njih petorice, piše tjednik Max!.
Alen Pamić bio je posljednji. Ivana Turinu srce je izdalo u snu. Nasred terena zbog, kasnije se pokazalo, srčanih problema preminuli su nogometaši njemačkih niželigaša Dominik Rupp (23) i Berat Sacipi (31), a BiH je potresla iznenadna smrt 22-godišnjeg Stojana Tomića, nogometaša Borca iz Šamca, koji je usred utakmice doživio moždani udar.
Neotkrivene srčane mane
Ljubitelji nogometa nikada neće zaboraviti dramatične slike borbe nogometaša Seville za život njihova suigrača, španjolskog reprezentativca, Antonia Puerte, koji se u kolovozu 2007. usred utakmice protiv Getafea srušio na teren. Nasred terena pretrpio je srčani udar. Nakon što mu je ukazana pomoć, ustao je i odšetao u svlačionicu gdje je pretrpio drugi infarkt. Tri dana su se liječnici borili za njegov život, Puertino srce nekoliko je puta prestajalo kucati, na koncu je i preminuo. Imao je samo 22 godine. Dva mjeseca poslije rodio mu se sin.
Kamerunac Marc-Vivien Foé srušio se na travnjak u 72. minuti polufinala Kupa konfederacija 2003. protiv Kolumbije. Nakon pokušavanja oživljavanja na terenu, odvezen je s terena, pokušana je reanimacija usta na usta... Liječnici su 45 minuta pokušavali ponovno pokrenuti njegovo srce, no preminuo je ubrzo nakon dolaska u bolnicu. Obdukcijom je utvrđena hipertrofična kardiomiopatija, nasljedna srčana mana koja povećava rizik od iznenadne smrti za vrijeme tjelovježbe.
Član Benfice Mađar Miklos Feher (24) preminuo je u siječnju 2004. za vrijeme utakmice protiv Vitorije Setubal. Suigrači su mu odmah priskočili u pomoć, među prvima Tomislav Šokota, no pomoći mu nije bilo.
Kapetan Espanyola Daniel Jarque umro je od srčanog udara nakon treninga 2009. Nakon što se nije pojavio na večeri, suigrači su ga potražili u njegovoj sobi. Našli su ga kako leži bez svijesti, u bolnici su mogli samo proglasiti njegovu smrt. Samuel Okwaraji, Nigerijac koji je sredinom osamdesetih odigrao i jednu utakmicu za Dinamo (u prijateljskoj je prethodno dao tri gola Budućnosti iz Hodošana, ekipe iz međimurskog sela koja više ne postoji), preminuo je od srčanog udara usred kvalifikacijske utakmice za Svjetsko prvenstvo 1989. protiv Angole. Obdukcija je pokazala da je imao visok tlak i uvećano srce.
Najtragičnije je što nema nikakvih pravila, što je riječ o profesionalcima koji igraju nogomet na vrhunskoj razini, koji su prošli sve moguće testove, ali i amaterima. Više ne postoji ni neka imaginarna dobna granica do koje srce ne izdaje. Primjer iz Hrvatske je možda i najdrastičniji. Mateo Vajagić, tada 13-godišnja nada Varteksa, srušio se na treningu prije četiri godine. Srce mu je jednostavno prestalo kucati, pokušali su ga reanimirati trener i klupski liječnik, ali pomoći nije bilo.
Bahtijarević: Sport je opasan!
Lani u srpnju srčani udar bio je koban za jednu od najvećih brazilskih nada, Arjuna Venutta Luiza Ramosa (17), kojeg su zbog nogometnog umijeća prozvali “novim Peleom”. Usred utakmice se srušio na teren i počeo tresti, preminuo je na putu do bolnice.
Samo rijetki su uspjeli pobjeći iz “mračnog tunela” u posljednji čas. Zairac Fabrice Muamba, tada nogometaš Boltona, za vrijeme premijerligaške utakmice protiv Tottenhama u ožujku 2012. godine preživio je srčani udar, njegovo srce nije kucalo 78 minuta! No, liječnici su ga uspjeli nekako oživiti. Njegov povratak među žive nazvali su medicinskim čudom. Zabranjeno mu je bavljenje nogometom, no to nije doživio tragedijom.
- Moram biti sretan što sam uopće živ - kazao je Muamba.
Dvije godine ranije u 57. minuti utakmice protiv Betisa srčani udar doživio je i tadašnji nogometaš Salamance Miguel Garcia. Srce mu je stalo na 25 sekundi, a liječnici obje momčadi zajedničkim su ga naporima uspjeli reanimirati i vratiti među žive. Zabranjeno mu je bavljenje nogometom.
Alen Pamić nije prvi hrvatski profesionalni nogometaš koji je preminuo igrajući nogomet - u svibnju 2010. srčani udar bio je koban za Gorana Tunjića, igrača Mladosti, županijskog drugoligaša iz Vođinaca kod Vinkovaca, inače sina proslavljenog nogometaša predratnog vinkovačkog Dinama, Ivice Tunjića. U 35. minuti utakmice jednostavno je pao. Pritrčali su fizioterapeuti, masirali mu srce i davali umjetno disanje, ubrzo je došla i ekipa hitne pomoći, ali spasa više nije bilo.
Slučajevi poput Pamićeva i Tunjićeva samo su dodatno povećali zanimanje naše javnosti za pitanje zdravlja i opravdanosti napora u vrhunskom sportu. Liječnik hrvatske nogometne reprezentacije dr. Zoran Bahtijarević već je nakon smrti nedavno preminulog Ivana Turine izjavio da je bavljenje vrhunskim sportom opasno ne samo za zdravlje, nego i za život, te da ekstremni fizički napori kojima se sportaši svakodnevno izlažu moraju ostaviti traga na njihovum zdravstvenom stanju.
Zanimljivo je da do prije 20-25 godina među nogometašima nije bilo toliko smrtnih slučajeva uzrokovanih srčanim problemima, a pogotovo ne među tako mladim igračima. Dio liječnika koji se bave tom problematikom u svijetu kao jedan od glavnih razloga navodi ekstremne fizičke napore kojima se nogometaši izlažu već od najranijih kategorija pa njihovo tijelo to jednostavno u nekom trenutku prestaje pratiti.
Ne pijem, ne pušim, nije mi ništa
– Većina nogometaša koji su posljednjih godina smrtno stradali na nogometnim terenima tijekom utakmice ili treninga žrtve su takozvanog sindroma iznenadne smrti (sudden death syndrome) – objašnjava dr. Sanjay Sharma, jedan od vodećih britanskih kardiologa i član Europskog udruženja sportskih kardiologa. Smrt nastupa iznenadno jer se u samo 20 posto slučajeva pojavljuju neki simptomi srčanog problema, a u 80 posto situacija prvi je simptom – smrt!
– Mladi nogometni profesionalci koji su nažalost preminuli na terenu najčešće su bolovali od hipertrofične kardiomiopatije, odnosno zadebljanja srčanog mišića. Ta je bolest najčešće nasljedna, no ne mora uzrokovati nikakve probleme tijekom života onih koji se ne izlažu velikim fizičkim naporima. Nogometaši su izloženi upravo takvim naporima i onda su posljedice tragične – naglašava dr. Sharma.
Ono što je problem, posebno kod mladih sportaša, jest što oni koji se smatraju zdravima, ne piju, ne puše i zdravo žive, kada i osjete nekakav problem, prelaze preko njega kao da se ništa nije dogodilo i tada su posljedice tragične. Da su ranije prijavili simptome, ne bi se više profesionalno bavili sportom, ali bi barem bili živi.
Uz hipertrofičnu kardiomiopatiju najčešći je uzrok smrti mladih sportaša i kongenitalna anomalija koronarnih arterija. Na to su posebno upozoravali američki kardiolozi nakon šokantnog podatka da u SAD-u svake godine u prosjeku umre 12 igrača američkog srednjoškolskog ili sveučilišnog nogometa! Tamošnji kardiolozi kao uzrok navode činjenicu da su tjelesni napori i mogućnosti sportaša u golemu nerazmjeru. Traže se nadljudski napori, a mogućnosti organizma ipak su ograničene i tu se stvara okidač koji u iscrpljenom organizmu potiče čimbenike iznenadne smrti.
Dopingiranje vlastitom krvi
– Treba napomenuti da je u američkom nogometu situacija dodatno pogoršana čestim udarcima u glavu, što ostavlja posljedice unatoč zaštitnim kacigama – upozorava Kelly Dougherty sa sveučilišta u Pennsylvaniji i dodaje da, osim srčanih problema i smrti uzrokovanih hematomima na mozgu, treći uzrok smrtnosti mladih sportaša ima veze s treniranjem po velikim vrućinama, čemu se ne pridaje dovoljno pozornosti.
Ekstremni napori, nerazmjerni s tjelesnim mogućnosti, dovode i do posezanja za nečim o čemu nitko od liječnika ne želi javno govoriti, no svi znaju da postoji, a to je doping. Uzimanje sve sofisticiranijih nedopuštenih sredstava postoji u svim sportovima, pa i u nogometu.
– Oni koji se time bave uvijek su korak ispred onih koji testiraju i kontroliraju sportaše. Danas se kao doping uzima i vlastita krv koja se izvadi na visinskim pripremama kada zbog manje količine kisika organizam sam stvara veći broj eritrocita. Kada se sportaš vrati u “normalne” uvjete, ta mu se krv vrati u organizam i tijelo ima “nabrijane” sposobnosti. Osim toga, koristi se i eritropoetin (EPO). To je hormon koji povećava aerobnu izdržljivost sportaša. Tom se metodom dopinga služio i Lance Armstrong. No, koliko je opasan, dovoljno govori podatak da je pet nizozemskih biciklista 1987. umrlo od njega pod nerazjašnjenim okolnostima, a između 1997. i 2000. još 18 biciklista, za koje se sumnja da su koristili EPO, umrlo je od moždanog udara, infarkta i plućne embolije – kazao nam je kondicijski trener koji radi s većim brojem atletičara i bodibildera.
>>Tragedija u Derventi: Nogometaš (22) preminuo tijekom utakmice