UNESCO-u vrijedimo, a država nas zbog banalnosti zatvara

 – Kad mi je u Zagrebu uručena povelja UNESCO-a kojim su naše rukotvorine proglašene nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva, osjetila sam se velikom i počašćenom! U tom sam se trenutku prisjetila dede Martina koji je 1939. u Klenovniku otvorio prvu licitariju, pa tate i mame koji su tradiciju sačuvali, pa i sina Ladislava, koji će je nastaviti. Na žalost, dok je UNESCO prepoznao licitare kao dragocjenost, naša se vlastita država prema nama ponaša maćehinski – u dahu nam je ispričala Valentina Gladović-Nedić, jedina licitarka u Varaždinskoj županiji čije su rukotvorine uvrštene u svjetsku kulturnu baštinu.

Gospođa Valentina profesionalna je licitarka. Nije joj, kaže, bilo svejedno ostaviti siguran posao kuharice u obližnjoj Bolnici za plućne bolesti i nastaviti obrt majke Slavice, ali tvrdi, unatoč mnogim teškoćama, zbog toga nije požalila.

– Žalosti me što državne institucije ne prepoznaju licitare kao tradicijske majstore. Inspektori nam neprestano vise za vratom i zbog benignih razloga prijete da će nam zatvoriti obrt. Nedavno mi je rođak, koji je inače zaposlen, pomogao dovesti i istovariti robu. Inspektor je na licu mjesta zaprijetio da će mi zatvoriti obrt. Pa zar je obično volontiranje i pomaganje grijeh u ovoj državi? Nakon svega, dobila sam novčanu kaznu i prijavu sucu za prekršaje! – tužna je Valentina. Želi da se napokon riješi status licitara, kako se ne bi uvijek iznova događalo da zbog toga što prodaju gvirc – a bez gvirca licitarski obrt i proštenja ne mogu se ni zamisliti – imaju problema s inspekcijom, jer ih ona tretira kao ugostitelje, a kazne za to su do 20.000 kuna. Unatoč tomu što potječe iz višestoljetne izvorne licitarske tradicije, koju bi trebalo sačuvati i stimulirati kao hrvatsku posebnost, razumijevanja nema.

– Kamo god dođemo, bilo da je riječ o Špancirfestu ili proštenjima u rodnom Klenovniku, svi nam uredno zaračunavaju placovinu. Ne plaćamo je jedino u Ivancu, tamo su fer. Žalosno je da nam na UNESCO-ovoj plaketi nitko iz općinskog vodstva Klenovnika nije ni čestitao – potužila se licitarka Valentina. Baš kao i prije 70 godina, i danas u njenoj radnji sve rade ručno, na „handmašinu“, na starinski način, bez ikakvih aditiva. Recepti za konjeke, bebe, srčeka i medenjake su obiteljska tajna koja se prenosi s koljena na koljeno.

– Sve je teže raditi. U samo godinu dana vreća šećera poskupjela je 100 kuna, s 300 na 400, a med je dvostruko poskupio, na 30 do 40 kuna po kilogramu. Poticaja niotkuda! Željeli bismo u Klenovniku otvoriti Licitarsku kuću sa suvenirnicom i posjetiteljima ponuditi da sami izrađuju i cifraju licitare. Program smo prijavili IPARD-u, ali samo nas papirologija bude koštala 40.000 kuna. Zato smo se u banci kreditno zadužili, a nitko nam ne jamči da nakon toga naš program i stvarno bude „prošao“ – zaključila je klenovnička licitarka Valentina Gladović-Nedić. Velike nade polaže u sina Ladislava, učenika Agroturističke škole u Vinici, koji će, po svemu sudeći, nastaviti obiteljsku licitarsku tradiciju.