Solunski je summit prigoda da se načini bilanca akcije koja se vodi već više od deset godina, a u kojoj su Francuska i EU imale pokretačku ulogu. Prvi je zaključak potreba za jedinstvom. Neodlučna međunarodna zajednica početkom 90-ih nije uspjela spriječiti jedan od najstrašnijih sukoba s kraja našeg stoljeća, u BiH. Osnivanje Kontaktne skupine 1994. na poticaj Francuske omogućilo je zauzimanje zajedničkih stavova glavnih čimbenika. Ponovno uspostavljeno jedinstvo činilo je temelj povratka mira i stabilizacije regije. Nešto kasnije zajednička je odlučnost Europljana i Amerikanaca protiv Miloševića i protiv ekstremista na svim stranama omogućila uspješno suočavanje s krizama na Kosovu, u južnoj Srbiji i Makedoniji.
Drugi zaključak jest nužnost da budemo hrabri: uvijek kada je međunarodna zajednica znala pokazati svoju odlučnost, uspjela bi prekinuti krug nasilja i fanatizma. Raspoređivanje francusko-britanskih snaga za brzo djelovanje u srpnju 1995. u Bosni promijenilo je ravnotežu snaga na terenu i otvorilo put miru zaključenom u Daytonu i potpisanom u Parizu. Na Kosovu, drugoj velikoj etapi međunarodnog angažmana na Balkanu, intervencija NATO-a bila je odlučujuća za prekid represije Miloševićeva režima i prihvaćanje mirovnog sporazuma.
Konačno, treći zaključak nakon ovih mračnih godina jest izričita potreba za postojanjem vizije i za pokretačkim projektom. Zagrebački summit u studenom 2000. godine, kao rezultat inicijative predsjednika Chiraca, naznačio je da će taj projekt biti europski. Tada je jasno zacrtana perspektiva približavanja Balkana EU, sve do njegova pridruženja Uniji.
Ta ambicija mora biti utemeljena na odlučnom zalaganju svih - zemalja Balkana i EU. Budućnost Balkana prije svega je u rukama naroda njegovih zemalja. Oni trebaju potvrditi svoj odabir Europe i donijeti potrebne zaključke. Taj odabir pretpostavlja priključenje vrijednostima koje čine osnovu europskog saveza: demokraciji, snošljivosti, poštovanju drugog, odbacivanju etničke i vjerske mržnje te bilo kakve uporabe sile. Ta se načela trebaju konkretno ogledati u priznanju pravne države, ravnoteži vlasti i zaštiti sloboda pojedinca, u suđenju ratnim zločincima, počevši od Karadžića, Mladića i Gotovine, u sklopu primjerne suradnje s Međunarodnim kaznenim sudom za bivšu Jugoslaviju, u odlučnoj borbi protiv širenja mafijaških mreža i organiziranoga kriminala, koji je danas najveća prijetnja stabilnosti i gospodarskom napretku regije. Posljednje, ali ne manje važno, postupno pridruživanje Europi mora ići ukorak s ponovnim uspostavljanjem sporazumnih i prijateljskih veza među narodima i zemljama regije. Kao što smo to jednoglasno izrekli na Zagrebačkom summitu u studenom 2000., "demokracija, pomirba i regionalna suradnja s jedne strane, te približavanje svake od tih zemalja EU s druge strane čine cjelinu". EU je odlučna na tom putu pratiti zemlje Balkana koje su odabrale Europu.
Zasigurno svaka zemlja Balkana treba svojim vlastitim ritmom napredovati prema Europi. Priključenje EU ne može se svesti na puki niz tehničkih formalnosti. U tom duhu održava se i Solunski summit, jer je nedvojbena težnja Albanije, BiH, Crne Gore, Hrvatske, Makedonije i Srbije pristupanju Europi. Put prema Europi zahtjevan je i vodi preko poštovanja političkih, moralnih, gospodarskih i socijalnih uvjeta. Negiranje toga bilo bi neodgovorno prema našim sugrađanima. Potvrditi to, znači jasno iskazati povjerenje u mirnu budućnost koja će nam svima biti zajednička.