Uoči konferencije u Kopenhagenu: Rive dva metra pod morem do 2100.

Apsolutno je moguće da političari na Klimatskoj konferenciji u Kopenhagenu ipak odluče spasiti planet, ali samo ako im opalimo žestoku, vruću pljusketinu posred lica – zaprijetio je vodeći klimatolog NASA-e James Hansen te spomenuo i masovne ulične prosvjede protiv “prijetvornih svjetskih političkih elita”. 

Evolucija ili propast
Konferencija o klimi počinje danas i trajat će do 18. prosinca, a njezin će (ne)uspjeh predstavljati razliku između evolucijskog preživljavanja i propasti i za čovječanstvo i za Zemlju. Hansenu je puknuo film. Riječ je o čovjeku koji je još 1988. pred Kongresom svjedočio o dokazima da čovječanstvo spaljivanjem nafte, ugljena i plina polako “kuha” atmosferu te pretvara Zemlju u planet otopljenih polova i poharan glađu, bolestima, sušama te sve žešćim uraganima. Znanstvenici se slažu da je za spas Zemlje u sljedećih 20 godina prijeko potrebno postupno izbaciti iz upotrebe ugljen, zabraniti proizvodnju nafte od naftnoga pijeska te, ako ne ide drugačije, naftu porezima učiniti manje isplativom, a poticati obnovljive izvore energije. Cilj je spriječiti zagrijavanja atmosfere za više od 2 °C jer bi inače promjene postale nepopravljive.

Poremećena klima već se vidi – prevruća ljeta, blage zime, neuobičajene oluje, suše i netipične epidemije. Iako je to tek početak, već sljedeće godine očekuje se da će u svijetu biti čak 50 milijuna klimatskih izbjeglica, ljudi čiji život postaje nepodnošljiv zbog atmosferskih divljanja. Jedna od posljedica zagrijavanja jest otapanje polova i glečera te povećanje razine mora. Prije tri godine Večernji list je objavio istraživanje sa Sveučilišta u Potsdamu prema kojemu će do 2100. razina mora porasti 140 cm. Takva predviđanja tada su se još znala nazivati katastrofičnima, no ubrzo je dotične brojke prihvatio i UN-ov IPCC. To je značilo da bi more potopilo polovicu Nizozemske, velii dio Bangladeša, deltu Nila, velike površine Njemačke uz Bremen i Hamburg, da bi pala brana protiv poplava na londonskoj Temzi, a teško pogođena bila bi i hrvatska obala. 

Potopljene jezgre gradova
Razina mora danas je 20 cm viša nego 1870. Samo od 1994. porasla je 15 cm ili triput više nego što se predviđalo 2001. Stvari, međutim, stoje i gore jer prošlomjesečna studija znanstvenika iz Potsdama i Genfa navodi rast razine mora od dva metra do kraja stoljeća, nakon čega bi se otapanje polova i glečera nastavilo. Povećanjem razine dva metra more bi u dolini Neretve prodrlo duboko u BiH, svi naši primorski gradovi izgubili bi rive i luke, potopljeni bi bili veći dijelovi povijesnih jezgri Zadra i Trogira, antičku Salonu i Dioklecijanove podrume istraživali bi arheolozi ronioci, a poljudski stadion stršao bi iz plićaka.

Da bi se to spriječilo, prijeko je potrebno do 2015. ili najkasnije do 2020. zaustaviti rast svjetske emisije CO2, a do 2050. smanjiti emisiju stakleničkih plinova za 80 posto. Međutim, unatoč protokolu iz Kyota, koji ionako nije bio posebno revolucionaran, danas ispuštamo 41 posto više CO2 nego 1990., a neke od inače civiliziranih zemalja, poput Kanade i Austrije, ciljeve iz Kyota – potpuno su promašile. Sada nam pak predstoji “biti ili ne biti” na konferenciji u Kopenhagenu. No, New Scientist je prošli tjedan objavio da bi prijedlozi s kojima će svjetski političari doći na Konferenciju osigurali ograničavanje zatopljenja na 3 °C, iako su svjesni da je letvica opstanka postavljena stupanj niže.

Sporazum ovisi o velesilama
Sporazum najviše ovisi o SAD-u i Kini, koji su zajedno krivi za 40 posto onečišćenja, te EU, Japanu i Indiji. Najveći krivac za nepostizanje dogovora ranije je SAD, zbog Bushove kriminalne politike. S Obamom su se stvari bitno popravile, ali se o njegovim prijedlozima još raspravlja u Senatu. Vjerojatno će predložiti smanjenje CO2 za skromnih 14-20 posto do 2020. te za 83 posto do 2050. Dan nakon što je objavio nešto slično, Kina je navela da će njezina emisija CO2 i dalje rasti, ali u odnosu na rast BDP-a za 40 do 45 posto sporije.

To jest skromno, ali je prvi signal o skrbi za klimu iz Kine, a kao što je Kina čekala SAD, tako je i Indija čekala Kinu. EU je učinio bitne pomake – zemlje poput Švedske čak fantastične – te najavljuje 95 posto manje CO2 do 2050. Ali s pretpostavljenih 10 posto do 2020. sve izgleda drukčije. Japan pak donosi doista ugodne vijesti. Premijer Yukio Hatoyama obećava 25 posto manje zagađenja do 2020., umjesto pukih osam prijašnje vlade. Njegovi birači traže i više pa se čini da će Japan postati svjetski klimatski lider. Hrvatska delegacija ide s ciljem od pet posto manje CO2 do 2020. u odnosu na 1990., ali bi ulaskom u EU preuzela sve obveze ostalih članica.

Svi paze da ih gospodarski ne preteknu oni drugi. Poseban je problem pomoć siromašnima. Od razvijenih zemalja jedino je Njemačka uplatila obećano te donekle UN. Papa Benedikt XVI. uputio je jučer na kraju angelusa poziv sudionicima konferencije UN o klimi da se zauzmu za promicanje “solidarnog razvitka”.}