Hilary Mantel za romane “Wolf Hall” i “Privedite tijela” osvojila je Bookerovu nagradu. Romane o dobu Henrika VIII. objavio je VBZ u prijevodu Petra Vujačića. Intervju s autoricom, koja piše završni roman o Cromwellu, napravljen je elektroničkom poštom, a prevela ga je Svetlana Jurko.
Zašto diljem svijeta i dalje postoji tako velik interes za doba Henrika VIII.?
Njegova je priča toliko neobična, toliko kitnjasta, tako ljudska i lako razumljiva, a istodobno i kompleksna te puna iznenađenja. Eto kralja koji dolazi do prijestolja kao tinejdžer, i to kao tek drugi iz svoje nestabilne dinastije. Odrastao je kao mlađi sin, ali je njegov brat princ Arthur umro s petnaest godina samo nekoliko tjedana nakon vjenčanja sa španjolskom princezom, ostavivši Henriku laganiji put do prijestolja. Henrik postaje najglamurozniji monarh u Europi, kršan, zgodan, intelektualno briljantan. Njegov prvi čin kao kralja bio je ženidba s udovicom svog brata Katarinom Aragonskom. Katarina je bila sedam godina starija od Henrika, neželjena, tužna i siromašna, daleko od doma. I zgodni mladi princ se zaljubio u nju. Događaji u Henrikovoj vladavini često podsjećaju na legendu ili mit, ali u biti su činjenice.
Osamnaest godina nakon vjenčanja Henrik i dalje nema sina nasljednika i počinje vjerovati da je počinio grijeh oženivši se Katarinom i da ga Bog kažnjava ubijajući mu djecu. Istovremeno se zaljubljuje u jednu od Katarininih dvorskih dama, očaravajuću Anne Boleyn. Ona je bila vrlo inteligenta i odlučna žena. Odbila mu je biti ljubavnica i čekala brak! Rezultat toga je potresao cijelu Europu. Henrik se odvojio od Rimokatoličke crkve i postavio samog sebe za čelnika Anglikanske crkve i sam sebi odobrio razvod. Oženio se Anne usprkos javnom mnijenju i plemstvu. Četiri godine poslije Anne je bila mrtva – pogubljena zbog preljuba. Ovo je samo djelić Henrikove priče, a već ima sve sastojke: strast, intrigu i tajnovitost. To je tako dobra priča da se ne bi dala izmisliti. Iako govorimo o kraljevima i kraljicama i svi imamo mišljenje o Henriku i njegovim ženama (bilo ih je šest na kraju) i burnim događajima u vrijeme njegove vladavine, mnogi njegovi problemi su problemi i običnih ljudi i čak uz vremensku distancu, možemo se identificirati s njima.
Zašto vas je toliko zaintrigirao lik Thomasa Cromwella?
Thomas Cromwell bio je najpametniji čovjek u Engleskoj. Sin kovača bez formalnog obrazovanja koji je pobjegao od kuće s petnaest godina te si stvorio život kao plaćeni vojnik i trgovac. Putovao je Europom i naučio mnoge jezike. U svojim kasnim dvadesetima vratio se u Englesku, oženio se bogatom udovicom i počeo raditi kao odvjetnik i poduzetnik. Njegovi su talenti procvali kad ga je kralj pozvao da isplanira revoluciju na nacionalnoj razini. Osmislio je zakone kojima je uspostavljena neovisna crkva u Engleskoj te preuredio funkcioniranje vlade i parlamenta, a istodobno je kralja učinio bogatim. I sam se obogatio i bio središnja figura svih intriga na dvoru. S vremenom ga je kralj proglasio plemićem i dao mu titulu grofa od Essexa, samo nekoliko tjedana nakon toga ga je Henrik dao uhititi i pogubiti. Njegova je priča paralelna s Henrikovom i meni još uzbudljivija. Henrik je rođen u moći, Cromwell ju je sam ugrabio, i to u društvu koje nije bilo naklonjeno ljudima iz puka i ograničenog obrazovanja. Želim saznati kako je to učinio, ta znatiželja upravlja mojom trilogijom.
Temelje li se ove dvije knjige na povijesnim činjenicama?
Radim s povijesnim zapisima, tek kad njih više nema, koristim svoju maštu. Trudim se čitati originalne dokumente, a ne se oslanjati na interpretaciju povijesnih izvora. Iako su mi, naravno, i takve interpretacije izuzetno zanimljive. Tamo gdje ih pogađam, pokušavam to učiniti na osnovi najboljih mogućih podataka do kojih mogu doći.
Čini se da vam je Cromwell na neki način simpatičan?
Moj doživljaj njegove ličnosti svakako je puno pozitivniji od mnogih autoriteta iz prošlosti. Akademski povjesničari već su dugo svjesni njegove važnosti za to doba, ali u popularnoj povijesti mislim da je nepravedno okrivljen za događaje koji su bili izvan njegove kontrole, a to je među mnogima stvorilo predrasude prema njemu. Nadam se da će nova istraživanja prikazati novog Cromwella: ne baš heroja, s obzirom na to da mene heroji ne zanimaju, ali svakako fascinantnog čovjeka, s manama, ali čovječnog te političkog genija.
Jeste li završili treći roman?
Nisam. Roman “Ogledalo i svjetlo” vodi čitača tijekom četiri godine od smrti Anne Boleyn kada Cromwell postaje još moćniji i opterećeniji kraljevim zahtjevima. Henrikova treća žena Jane Seymour rađa mu nasljednika za kojim je čeznuo, ali ona umire; Henrik se i četvrti put ženi, što dovodi do katastrofe. Cromwell učvršćuje poziciju u Crkvi i državi, a njegov se mlađahni sin Gregory ženi u kraljevsku obitelj. Ali kad Cromwell stigne na vrh ljestvice i nema dalje, ne može letjeti, Henrik se preplaši svoje tvorevine; Cromwella optuži za izdaju i krivovjerje i pogubi ga.
Vaši su se romani izvodili u kazalištu. Prava su prodana i za TV. Hoće li se naći i na filmu?
Odbila sam nekoliko ponuda da prodam filmska prava. Televizija je bolji medij za tako kompleksne priče. BBC će 2015. prikazati seriju od šest jednosatnih epizoda. To omogućava interesantniji pristup nego što bi to bilo s filmom. Kazališne predstave bile su pravi hit u Engleskoj, a na proljeće je premijera i u New Yorku.
Jesu li vas iznenadila dva Bookera?
Prvi sam se put jako nadala. Drugi sam se put zbilja iznenadila jer sam tek treći autor koji je nagradu dobio dvaput.
Navodno ste za “Wolf Hall” dobili milijunski honorar. Što pisci rade s visokim iznosima?
Promijenili su moj život na više praktičnih razina. Muž sad radi sa mnom, upravlja mojim poslovima, putovanjima... Volim imati društvo kad putujem. Prije sam uvijek jurila kući, a sad “dom” vodim sa sobom. I kad javno nastupam, imam nekog s kim mogu popričati i podijeliti dojmove, pa i obrok. Inače bi to bio čudan i usamljen život. Jedan tren si u središtu sa stotinama ljudi, a već sljedeći sam si u hotelskoj sobi. Napravila sam podosta književnih prikaza kao novinar i to je uzimalo dosta vremena od mojeg pisanja. Sada se isključivo koncentriram na pisanje. Trebat će još dvije ili tri godine da bi se to vidjelo. Trenutačno radim na mnogim projektima na kojima ne bih mogla raditi da sam nastavila s prikazima. Ali moje pisajuće ja nije se promijenilo. Unutarnji rad i dalje je isti.
Zašto je vaš literarni interes proširen i na Margaret Thatcher?
Mene sve zanima. Ali posebno mi je zanimljiv susret politike i psihologije, privatnog i javnog života: na koji se način pregovara s moći u državama i kućanstvima, način na koji se moćni i njihove žrtve odnose jedni prema drugima, a ponekad zamijene mjesta, i u tom procesu transformacije privatno postane javno, a neprimjetna osoba uđe pod svjetlo povijesti. Zanima me to svjetlo i sjena koju baca te što se zbiva u sjeni. Te su teme toliko suvremene koliko i povijesne. Volim se baviti raznim temama i dobima i pokušavam ne napisati istu knjigu dvaput.
Žalite li zbog svoje kritike vojvotkinje Catherine Middleton?
Moje riječi o vojvotkinji bile su opažanje, a ne kritika. To je dio eseja o “kraljevskom” tijelu i kako je ono različito od običnog tijela, kako je na neki način u vlasništvu drugih – javnosti, medija. Upozorila sam medije da bi od nje mogli učiniti žrtvu kao od Diane i molila da je poštuju kao osobu i da paze kako se odnose prema njoj. Prirodno, nekim se medijima nije svidjela moja kritika i namjerno su odabrali pogrešnu interpretaciju moje poruke. Ne žalim što sam je poslala niti povlačim svoju poruku. Samo mi je žao da je stalno moram objašnjavati; izvorni esej u London Review of Books javno je dostupan.
Živjeli ste u Saudijskoj Arabiji, Bocvani, Velikoj Britaniji. Gdje vam je bilo najljepše?
Mislim da pisci ne vrednuju što je lijepo, sviđa im se što je zanimljivo čak i ako je ponekad neudobno; vole opipljive stvari. Živjela sam u Bocvani krajem 1970-ih i početkom 1980-ih! To je golema zemlja i u to vrijeme jako nerazvijena, bez turističke infrastrukture koju ima danas. To iskustvo još uvijek probavljam i nadam se da ću uskoro više o tome pisati. U Saudijskoj Arabiji je bilo teško. Osjećala sam se ugroženom iz dana u dan i teško je bilo razumjeti situaciju, nije bilo jasnih podataka. To je bilo intrigantno iskustvo i kao takvo odličan motiv za moj roman “Osam mjeseci na Ulici Gaza”. Na neki način privilegij je živjeti u tako zatvorenom društvu i upoznati ga iznutra. Ujedinjeno Kraljevstvo nije jednoznačno. Nema jedan lik ili karakteristiku na koju se možete fiksirati i opisati je. Živim na dva mjesta: uz more u Devonu, u malom gradu, i u predgrađu, 25 milja od Londona. Prvi je dom, u drugom sam zbog posla. Moji su korijeni na sjeveru Engleske, a dalje u povijesti korijeni su mi u Irskoj. Zato sebe doživljavam kao europsku, a ne englesku književnicu.
Volite li putovati na literarne sajmove?
Svaka mi je prilika draga i to je uvijek privilegij, ali sad sam toliko udubljena u zadnji dio trilogije o Cromwellu da trenutačno putujem samo kroz vrijeme.
>>Hilary Mantel dobila drugog Bookera za povijesni roman
>>Hilary Mantel romanom Wolf Hall pobijedila i nobelovca Coetzeea