Upravo u ovo gluho pandemijsko doba maestro Ivan Repušić u svijetu radi čuda s hrvatskom glazbom

Akord orkestra na početku opere “Ero s onoga svijeta” na CD-u njemačke diskografske kuće CPO zvuči kao dukati rasuti s djevojačkog vrata na kameni trg u Vrlici. A iz kamena potom poteče motiv gudača, gust poput maslinova ulja iz kamenice, da bi potom radosno prasnule trube padajući s neba na brz plesni ritam timpana.

Moglo bi se tako iz takta u takt opisivati briljantnu partituru Jakova Gotovca u izvanrednoj živoj izvedbi snimljenoj 19. svibnja 2019. godine u Münchenu. Prinzregententheater su na kraju večeri ispunile ovacije. Pričali su o tome oni koji su imali sreću tamo biti. No snaga i ljepota sačuvane su i na snimci. Orkestar Minhenskog radija svira virtuozno i nadasve precizno. Ali, uvježbanost i točnost nisu dovoljne da udahnu život nijednoj glazbi, a pogotovo takvoj operi punoj duha i humora kao što je “Ero”. Za to je potrebna unutarnja ozarenost i radost umjetničke (re)kreacije koja, kad su orkestri u pitanju, ponajviše ovisi o dirigentu, njegovoj energiji, autoritetu, znanju, talentu, osobnosti, uvjerljivosti i sposobnosti da glazbenike životno zainteresira, pokrene i motivira upravo za onu skladbu koju tog trenutka izvode. Sve su to odlike hrvatskog dirigenta Ivana Repušića.

Povjerenje Orkestra Minhenskog radija stekao je i prije nego što su ga izabrali za svog šefa dirigenta. A povjerenje je bilo važno i za odluku rukovodstva te radijske kuće u sastavu Bayerischer Rundfunka da svom repertoaru i bogatoj diskografiji dodaju svima njima do tada nepoznato djelo hrvatskog skladatelja.

Još otkako su Bečki filharmoničari s velikim Rudolfom Kempeom davno snimili završno kolo iz “Ere”, nisam čuo tako snažno oranje i okretanje tog simfonijskog kotača kao na ovoj snimci s maestrom Repušićem, koji je okupio i sjajne hrvatske pjevače. Uz sjajan Zbor HRT-a nastupili su Valentina Fijačko Kobić, Jelena Kordić, Ivica Čikeš, Ljubomir Puškarić i Suzana Češnjaj, a osobit dobitak za Eru bio je prvi nastup u toj ulozi Tomislava Mužeka. Glas mu je snažan, a istodobno lijep, muzikalan i plemenit, što se često kod tenora baš i ne podrazumijeva.

“Njemački slušatelj može biti zahvalan zbog objave ovog CD-a. Za Ivana Repušića Ero je očito pitanje srca kojem se posvećuje s ljubavlju i strašću... a glazbenici s veseljem proizvode raskošne zvukove kojima slijede njegov zanos”, napisao je Ekkehard Pluta za Klassik Heute.

Edwin Baumgarnter u Wiener Zeitungu pak piše: “U novoj snimci naglasak je na energiji, za što prije svega trebamo zahvaliti dirigentu Ivanu Repušiću za pultom Minhenskog radijskog orkestra i blistavoj izvedbi hrvatskih solista i Zbora HRT-a... nemoguće je othrvati se šarmu ove opere. Ovo se djelo ne može izvesti bolje.” A Ralph P. Locke za američki The Arts Fuse tvrdi: “Svaki je ton na svome mjestu i čini upravo ono što treba”, a izdavaču CD-a kliče: “Bravo, CPO!” I zaključuje: “Operne kuće i operni programi akademija, čujete li vi ovo? Vrijeme je da se počne razmišljati o novom repertoaru za doba ‘nakon pandemije!’” Eto, tek toliko da ne pomislite da ja lokalpatriotski pretjerujem s pohvalama.

Maestro Repušić već je ovim projektom zaslužio sva domaća priznanja, odlikovanja i lovorike na kojima je mogao mirno snivati do kraja karijere, uz zahvalnost sveukupne hrvatske kulture na ovako sjajnoj međunarodnoj promociji. A on je onda napravio nešto još veće. S istim orkestrom, ali ovaj put, što je čudo nad čudima, s čuvenim Zborom Bavarskog radija svjetske slave i kvalitete, također u Münchenu, izveo je i snimio “Hrvatski glagoljaški rekvijem” Igora Kuljerića, itekako zahtjevno, predivno, gotovo mistično remek-djelo hrvatske suvremenije glazbe. Vokalni solisti naši su Kristina Kolar i Ljubomir Puškarić te Annika Schlicht i Eric Laporte. U rasponu od meditativnog šaputanja do ekstatičnih zanosa skladanih suncem, bojama, mirisima i napjevima hrvatskog Mediterana, maestro Repušić podigao je kriterije za sve buduće izvedbe. I još je na album, koji je lani objavljen u izdanju Bayerischer Rundfunka pod etiketom BR Klassik, dodao zanosnu Gotovčevu i Gundulićevu “Himnu slobodi”, u kojoj je Zbor Bavarskog radija, nakon staroslavenskog u Kuljerićevu “Rekvijemu”, savršeno svladao i dikciju hrvatskih stihova.

Svjetski audiofilski auditorij još jednom je ostao zapanjen i oduševljen. Maestro Repušić ovim je albumom, jednim od sada već mnogih koje je snimio za BR Klassik, osvojio godišnju Međunarodnu nagradu za klasičnu glazbu (ICMA), koju dodjeljuje međunarodni kritičarski žiri, a ugledni specijalizirani francuski časopis Diapason d’Or uvrstio je snimku Kuljerićeva “Hrvatskog glagoljaškog rekvijema” među najveća diskografska i glazbena otkrića 2021. godine. Tako je upravo u ovo gluho pandemijsko doba hrvatska glazba zalaganjem, strašću i umjetničkim autoritetom Ivana Repušića doživjela jedno od svojih najveličanstvenijih predstavljanja i prodora u svijet.

Pišem ovo danas zato da se zapamti. Pišem ovo danas zato što mi je dosta koronaškog crnila i hrvatskog i svjetskog pandemijskog kaosa i panike. Pišem ovo danas zato što ima života, kulture, ljepote, duha i Hrvatske i mimo banalnosti, plitkoće, zlobe, pohlepe i jalovosti hrvatske politike. Naposljetku, pišem ovo danas zato što je ovih dana, zahvaljujući maestru Repušiću, europskim radijskim eterom, kad već nije moglo pred publikom u praznoj dvorani Berlinskog radija, odjeknulo još jedno remek-djelo hrvatskog skladatelja: mladenačka “Sinfonietta” Borisa Papandopula. Maestro Repušić u veljači ove godine snimio ju je sa Simfonijskim orkestrom Berlinskog radija na početku radijskog koncerta nazvanog “Radost života”, na čijem su programu još bila djela Josepha Haydna i Ottorina Respighija. Snimka je emitirana u ciklusu Europske radijske unije (EBU), u kojem radijske postaje razmjenjuju i emitiraju koncerte iz svjetskih glazbenih središta. Tako se mogla čuti i na Trećem programu Hrvatskog radija, a još uvijek se može poslušati i na internetu, u emisiji “Europeum – Euroradio”. Taj divni zadarski dječak Ivan Repušić, s očima u kojima se iskre i radosno vrte glazbene galaktike, izrastao je u danas najvećeg kulturnog ambasadora Hrvatske. Njemu za taj posao ne treba diplomatska putovnica, premda bi hrvatska država o samoj sebi nešto lijepo pomislila i nešto dobro za samu sebe učinila kad bi mu je ponudila.