Upute naših stručnjaka: Što je bliski kontakt, kako se ponašati na poslu, u kafiću, trgovini

Nove spoznaje o virusu SARSCoV-2 donijele su i nova pravila, a kojih je sada važno pridržavati se, za Večernji list objašnjavaju naši poznati znanstvenici – prof. dr. Nenad Ban, prof. dr. Ivan Đikić, prof. dr. Gordan Lauc i prof. dr. Igor Štagljar. Kroz pet ključnih pitanja objašnjavaju što znači bliski kontakt, zašto je važno nositi masku, ali i kako se vratiti na posao u “novom normalnom”.

1. Je li se shvaćanje bliskog kontakta promijenilo te što se danas smatra bliskom kontaktom s COVID-19 pozitivnom osobom nakon kojeg osoba mora u samoizolaciju?

BAN: Procjene koliko blizak kontakt mora biti da se preporuči samoizolacija moraju se postupno razviti s obzirom na iskustva. Trenutačno se bliskim kontaktom smatra udaljenost manja od 1,5 metra koja traje više od 15 minuta u jednom danu. Dakle, tri interakcije od pet minuta računale bi se kao bliski kontakt. Naravno, moguće je da se ljudi inficiraju i za kraće vrijeme ako, na primjer, stoje jedan pokraj drugog i razgovaraju glasno kao što je slučaj u bučnim prostorijama. Vrijedi i obrnuto, ako obje osobe imaju masku i paze prilikom interakcija, vjerojatnost zaraze bit će bitno manja. Dakle, trenutačne preporuke bazirane su na osnovi trenutačnog iskustva. Ako se pokaže da postoji previše nepotrebno izoliranih slučajeva ili premalo detektiranih slučajeva transmisije, onda će se ti parametri prilagoditi.

ĐIKIĆ: Sa stručne strane opasan kontakt je svaki razgovor na udaljenosti manjoj od 1,5 metara s COVID-19 pozitivnom osobom, posebice ako se ne nose maske. U takvom kontaktu koji može trajati i manje od 1 minute prijenos virusa s osobe na osobu je dokazan. Hoće li se to dogoditi i u kojem postotku, ovisi od slučaja do slučaja. Primjerice, u Njemačkoj smo još u ožujku uveli pravilo vodećeg virologa Christiana Drostena “six feet – six seconds” što u prijevodu znači da u kontaktu s drugima treba biti na udaljenosti od šest stopa (1,8 metara) i ne dulje od šest sekundi. Kratkim razgovorima na većoj udaljenosti znatno smanjujemo kapljični prijenos koronavirusa. Također, postoje i pravila stožera te centra za javno zdravstvo u svakoj zemlji kojih se trebamo pridržavati, a i svaka je osoba za sebe odgovorna za pravilnu reakciju. Osoba koja je bila u kontaktu s COVID-19 pozitivnom osobom i njihovi kontakti moraju biti pod posebnom pozornošću.

ŠTAGLJAR: Definitivno znamo puno više o virusu SARSCoV-2 nego prije šest mjeseci kada nam je bilo savjetovano da svi oni koji su se vratili s putovanja moraju ostati u kući 14 dana. Sada znamo da se virus primarno širi putem kapljica koje izlaze iz usta tijekom govora, kihanja i kašljanja, i to kada se osobe nalaze u bliskom kontaktu. Te kapljice brzo padnu na tlo ili površine okolnih predmeta – dakle, ne putuju zrakom dulje vrijeme. Također znamo da se u rijetkim slučajevima ljudi mogu zaraziti nakon što su dirali kontaminirane površine raznih predmeta. Zbog toga su američki Centar za kontrolu bolesti (CDC) i Svjetska zdravstvena organizacija (WHO) redefinirali bliski kontakt kao susret s bilo kojom osobom na udaljenosti manjoj od dva metra, najmanje 15 minuta, i to dva dana prije nego što se manifestirala bolest kod zaražene osobe, a u slučaju asimptomatskih osoba dva dana prije nego što je uzet pozitivan uzorak. Naravno da se netko teoretski može zaraziti i nakon svega nekoliko minuta s COVID-19 pozitivnom osobom ako je ona, primjerice, pjevala ili vikala, kao što je to slučaj na stadionima ili utakmicama.

2. Kada treba nositi masku i zašto su one u nekim zemljama obavezne, a u nekima ne?

BAN: Preporuke jako variraju od zemlje do zemlje, a pretpostavljam da se radi o kompleksnom pitanju koje uključuje dostupnost maski, njihove cijene i druge socijalne aspekte. Osobno smatram da bi nošenje maski u zatvorenim prostorima i javnom prijevozu bitno smanjilo šanse da se virus širi. U Švicarskoj je nedavno opisan slučaj frizera koji je dugo radio uz COVID-19 jer nije imao simptome. Međutim, nijedan od stotinu korisnika nije obolio jer se za te profesije inzistira na nošenju maski. Dakle, gdje ne postoji pleksiglas između kupaca i prodavača ili gdje je veća gužva, to su mjesta gdje bi maske bile korisne.

ĐIKIĆ: Masku bi prema svim do sada prikupljenim stručnim procjenama trebali nositi u bliskim kontaktima s drugim osobama na radnim mjestima, u javnom prijevozu, u dućanima, na skupovima u zatvorenim prostorijama, a poželjno bi bilo i kada hodamo ulicama u gužvi. Tako ćemo spriječiti prijenos virusa na druge osobe, no mislim da se represijom i kažnjavanjima neće puno postići. Jedino će pravilnim informiranjem, obrazovanjem i shvaćanjem da nošenjem maske možemo sami sebi osigurati normalniji život i uz prisutni virus oko nas veći broj ljudi biti motiviran.

LAUC: U pogledu maski konačno je postignut globalni konsenzus i sada svi prihvaćaju činjenicu da je univerzalno korištenje maski jedna od najučinkovitijih mjera za usporavanje širenja virusa. Tu je važno razumjeti da temeljna svrha maske nije zaštita onoga koji je nosi, već zaštita drugih od nas samih koji smo možda zaraženi, a da to i ne znamo. Danas znamo da su mnogi zaraženi asimptomatski te da oboljeli i dva dana prije pojave prvih simptoma mogu aktivno širiti virus. Zbog toga je jako važno da se svi ponašamo odgovorno i trudimo ne širiti virus dalje.

ŠTAGLJAR: Maske definitivno sprečavaju prijenos virusa i morat ćemo se naviknuti na njih do pojave cjepiva. Ni ja ne volim nositi masku, ali to je u ovom trenutku jedini način da spriječimo prijenos virusa kada se nalazimo u zatvorenim prostorijama.

3.Treba li se ponašati drukčije u zatvorenom prostoru nego u otvorenom te jesu li potrebna posebna pravila za trgovine, kafiće, restorane...?

ŠTAGLJAR: Definitivno treba jer je transmisija virusa najveća upravo u tim zatvorenim prostorima. Kod nas u Torontu ne može se ući u barem 80 posto trgovina bez maski, a tek sada se otvaraju pubovi i kafići, i to samo oni koji imaju terase. Za jednim stolom mogu sjediti maksimalno tri osobe, a stolovi su udaljeni jedan od drugog 2 metra. Također, svi konobari i prodavači ovdje moraju nositi maske.

ĐIKIĆ: Sva takva pravila trebaju definirati epidemiološke službe i jako ovise o lokalnoj situaciji. Teorijski odgovor jest da u zatvorenim prostorima sve mjere moraju biti značajnije i ozbiljnije.

4. Bismo li se već trebali vratiti u klubove, na sportske tribine... gdje podvući crtu?

BAN: Ako je epidemiološka situacija u zemlji dobra, postupno se mogu popustiti mjere i dozvoliti određene aktivnosti koje uključuju okupljanja. No vjerojatno su skupovi i klubovi rizičniji nego sportske tribine na otvorenom.

ŠTAGLJAR: S primjenom pravilnih preventivnih mjera poput fizičke distance, sjedenja na udaljenim stolcima u kazalištu, kinu, terenima, nošenja maski u zatvorenim prostorijama te izbjegavanja direktnih kontakata, grljenja, rukovanja, tapšanja i naguravanja, mi već sada možemo imati brojne od tih kulturnih, glazbenih i sportskih događaja. No pitanje je imamo li dovoljno odgovorne građane koji će se takvih mjera pridržavati.

5. Kako se trebaju u radnim prostorima ponašati ljudi koji su se vratili na posao i trebaju li se uopće na posao vraćati oni za koje to nije nužno?

BAN: Mislim da bi svatko trebao pokušati uključiti mjere distanciranja koje je relativno jednostavno provesti i spriječiti kontakte koji nisu neophodni. Primjerice, ako je potrebno nešto prodiskutirati s više ljudi, bolje je sjesti u veću sobu ili izvan zgrade tako da bi se mogla održati distanca. Ako je pak moguće efikasno raditi od kuće, to bi trebalo biti u interesu i poslodavcima i zaposlenima, ali naravno da nije svaki posao pogodan za to.

ŠTAGLJAR: Suradnici u mom laboratoriju rade u smjenama, a u jednoj smjeni smije raditi maksimalno 40 posto sveukupnog osoblja mog laboratorija. Svi moraju nositi maske i rukavice, a oni koji mogu raditi od kuće, ostaju tamo.