Kada je u studenom prošle godine sudac Theodor Meron oslobodio hrvatske generale Antu Gotovinu i Mladena Markača, ta je odluka upalila i crvene alarme. Meron je tom presudom, koja je ujedno učinila smiješnim prvostupanjsku presudu suca Orieja, upriličio i presedan koji je srušio dotadašnju politiku Tribunala. Meron je pogazio, pokazalo se, dugogodišnju dogmu haaških sudaca, a koja je nalagala da svi vojni zapovjednici protiv kojih tužiteljstvo podigne optužnicu moraju biti kažnjeni zatvorom. Time je zapravo otvoren sukob dviju različitih koncepcija i politika oko Tribunala.
Prve, koju je predstavljala Carla del Ponte, koja je najdrastičnije rabila sva, pa i nedopuštena sredstva (političke ucjene), sve kako bi se ostvario opći plan politike – ravnomjerna raspodjela krivnje jer "svi moraju biti kažnjeni kako bi se došlo do pomirenja". Realpolitika je, pak, prepoznala da se takav haaški sud pretvorio u svojevrsnog monstruma, jer presuda našim generalima dovela je do novog apsurda – u budućim ratovima svaka upotreba artiljerije mogla bi postati ratni zločin!? Protiv Merona je stoga pokrenuta hajka iza koje su stajali jaki svjetski igrači, a lov je počeo objavom pisma danskog suca Harhoffa u kojemu optužuje Merona da je silio suce presuđivati u korist američkog i izraelskog vojnog establišmenta.
Hajkom se želio spriječiti reizbor Merona, no završilo je tako da je iz igre (sa suđenja Šešelju) ispao sudac Harhoff, optužen da je "pristran". Novi-stari predsjednik Tribunala Meron tako će, s obzirom i na činjenicu da je ujedno predsjednik tzv. Mehanizma (aparata koji ostaje nakon gašenja suda), urotama usprkos, biti taj koji će u Haagu "ugasiti svjetlo".