Uspio je mnoge uvjeriti da je sposoban: Bonvivan pun sebe

Približavala se 2003. svome kraju. Na prvom televizijskom sučeljavanju, u samom finalu i uoči izborne šutnje, našli su se tadašnji premijer Ivica Račan i njegov izazivač Ivo Sanader. Račan, u pratnji nekoliko suradnika, došao je puno prije početka emisije, pustio da šminkerica obavi svoj posao i mirno čekao da mu pokažu njegovo mjesto. Ivo Sanader je stigao praktično u zadnji tren. Izašao je iz crnog automobila praćen Ratkom Mačekom, skinuo kaput i “objesio” ga na Mačeka, koji je pažljivo držao šefov dragocjeni kaput cijelo vrijeme. Potom je stigla posebna šminkerica, koju je sa sobom doveo Sanader, i pažljivo ga uredila. A onda je sjeo na svoje mjesto i obratio se kamermanu: “Je li ovako dobro, je li mi kravata nakrivo?” A s visine se obratio novinarkama koje su vodile sučeljavanje: “Pazit ću na vas dvije, nema šanse da njemu (Račanu, op. a.) date više vremena.”

Tko od prisutnih Sanadera nije znao prije, mogao ga je “skenirati” u tom trenutku. Na pomirljivog Račana namjerio se uragan Ivo. U borbu za vlast ušao je čovjek pun sebe, žrtva svoje taštine i svakojutarnjeg odraza u ogledalu, spreman početi rat i prije prvog ispaljenog metka, žestok u napadima, nestrpljiv saslušati sugovornika, spreman udarati ispod pojasa i preglasan u svojoj nametljivosti. I nadasve ambiciozan. Sanader je te izbore dobio, složio je koaliciju Račanu pred nosom, više je nudio, bolje pregovarao i vrlo brzo se u premijerskoj fotelji osjećao kao da je u njoj rođen. Zaslijepio je i one koji su mislili da su imuni na politička šmiranja, ponudio “Hristos se rodi” i poentirao nad Račanom koji je u svom mandatu sa Srbima igrao preoprezno.

Sanader, koji je odmah shvatio da ima šansu izbrisati ono što je bio na splitskoj rivi, mladi izdanak starog HDZ-a, odlučio je, uz dobre savjetnike koji su mu crtali hodogram, odjenuti europsko odijelo, razmetati se stranim jezicima, nametnuti novi imidž stranke kojoj je na čelu. Zaigrao je na kartu popularnosti u inozemstvu i energičnosti u zemlji. Počeo se u putovanjima nadmetati s Mesićem iako se, za razliku od njega, koji je probijao barijere putujući u “nepoćudne zemlje”, držao prije svega EU naivno uvjeravajući samog sebe da nekome od europskih političara nešto i znači. U jednom se trenutku učinilo da Sanader može sve: detuđmanizirati HDZ (jer RH je ipak detuđmanizirala Račanova vlada) i ujedno čvrstom rukom vladati tom strankom, nastaviti otvarati Hrvatsku svijetu (što su započeli Račan i Mesić), izručiti, pod pritiskom stranih sila, Haaškom sudu one koje Račan nije smio niti pomisliti izručiti i uništiti sve što je bilo desnije od HDZ-a kako bi svoju stranku nametnuo kao jedini izbor. Njegove prve četiri godine mandata izazivale su zavist i respekt opozicije, pripisivala mu se podjednako državnička mudrost i politička lukavost iako je sve skupa bilo plod laviranja između vanjskih pritisaka i nemoći njegovih unutarnjih protivnika.

Uspio je mnoge uvjeriti da je doista sposoban iako je zemlja gospodarski tonula i prije nego je udarila u santu svjetske krize, a njegov gard i povezanost s medijima i spin-doktorima zamaglile su zmijsko klupko umrežene korupcije koje je razaralo tkivo cijelog društva i koje nije mogla postati tako veliko i snažno bez njegova znanja. No tek što je, zahvaljujući političkoj nepismenosti opozicije i biračima kojima je dulje trebalo da shvate da iza poze ne stoji stvarna sposobnost za vođenje zemlje, i dobio druge izbore i najavio da će RH uvesti u EU, sve se počelo urušavati. Počelo se pokazivati kakav je Sanader i kakav je HDZ i državu ostavio iza sebe. Kad se sve zbroji, ispada da je njegova najveća zasluga upravo to što je otišao.

*Veliki specijal na 30 stranica o bijegu Ive Sanadera čitajte danas u tiskanom izdanju Večernjeg lista!