Uspjeh vatrenih neće promijeniti političare, to su dva svijeta

Subota 14. srpnja

Bernardić se, kao i Plenković, bori za fotelje

Glavni odbor SDP-a suspendirao je najglasnije protivnike vodstva stranke. Bernardić, koji se tako grčevito drži za fotelju, izjavio je: “Ako 23 zastupnika koji su tražili moj odlazak podnesu ostavke na saborske dužnosti, ja sam isto tako spreman otići... Da pokažemo da čuvamo i štitimo SDP, a ne svoje fotelje.” U hrvatskoj politici ništa novo, a najizrazitiji borci protiv foteljaštva u Hrvatskoj, mostovci, dvaput su na vlasti pokazali koliko fotelje obožavaju, te poslije posljednjeg izlaska iz vlasti koliko su gnjevni što su ih izgubili. U foteljama je lijepo, kao u kolijevci, kao na majčinim grudima. A Bernardićeva izjava samo potvrđuje pravilo – kome je stalno na ustima borba protiv zloporabe vlasti, taj će je prvi zloporabiti, tko stalno viče protiv korupcije i nepotizma, korupciji je i nepotizmu sklon, tko ističe rezultate svoje vlasti, sigurno je neuspješan, tko se busa u domoljubna prsa, prvom će prilikom okrenuti leđa domovini radi osobne koristi, tko slavi nikome vidljive dobitke Hrvatske od članstva u EU, sluga je Bruxellesa... A sukob između Bernardića i njegovih protivnika u suštini je isti kao, na primjer, i Plenkovićevo koaliranje sa strankama koje su bile najveći protivnici Tuđmana i izvornih HDZ-ovih načela. U oba slučaja riječ je o bitki za fotelje.

Nedjelja 15. srpnja

Hrvatska vlast nije prošla ni kvalifikacije

Luka Modrić prvi, Hrvatska druga – i tako bi se mogao sažeti uspjeh hrvatskih nogometnih reprezentativaca na Svjetskom prvenstvu u Rusiji. No ne dijelim optimizam koji me začudio i kod podosta realističnih osoba, a po kojem bi taj uspjeh mogao donijeti prevrat i u hrvatskoj politici i društvu. Jer, upravo su Dalić i igrači suprotnost onima koji vode ovu zemlju, suprotnost političkoj reprezentaciji. Štoviše, izravno ili neizravno, političari će njihov uspjeh pripisati svojim zaslugama i nastaviti po starome. Hrvatska je po podosta za zemlju bitnih pokazatelja na dnu ili pri samom dnu ljestvice Europske unije, što bi otprilike bio rezultat naših nogometaša da nisu uspjeli u kvalifikacijama i da nisu išli u Rusiju. Jer, Hrvatsku sadašnja vlast uopće nije kvalificirala za svjetsko natjecanje, kao ni dosadašnje koje su nisu ni borile da uđu u europske i svjetske utakmice. U nogometu, Hrvatska je na vrhu svijeta, u gospodarstvu i politici je kolonija. A kolonije se ne mogu natjecati sa svjetskim gazdama koji im diktiraju i izbornika i cijelu političku reprezentaciju, koji im nameću pravila igre po kojima oni uvijek pobjeđuju i od stalnog držanja Hrvatske u poražavajućem stanju odnose svoje dobiti.

Ponedjeljak 16. srpnja

Vatrena predsjednica za vatrene nogometaše

Čitam danas kako u svijetu hvale ponašanje hrvatske predsjednice na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji. I zaslužila je! Jer, ujedinila je svoj predsjednički autoritet s navijačkom strašću u kojoj nije bilo nikakve glume. I u društvu svjetskih veličina Putina, Macrona, Infantina... slavila je kao navijačica na tribinama, navijačica koja je bila jača od predsjednice koja je pak od te “podređenosti” bila samo na dobitku. Na dodjeli medalja sve je grlila, u pokojem se zagrljaju i rasplakala, a i ti zagrljaji i te suze bili su izraz i osobne ljubavi i oduševljenja te narodskog patriotizma u trenutačnom središtu svijeta. U središtu svijeta u kojem bi tako rado bili i veliki Englezi, i Brazilci, i Argentinci i Španjolci..., a i njihovi državnici, ali su mjesto morali ustupiti nama “malima”. Kao predstavnica tih “malih” Kolinda Grabar-Kitarović držala se kao svjetska veličina, baš kao što su se na travnjaku držali sjajni hrvatski igrači. Vatrena predsjednica zemlje vatrenih nogometaša! Politička reprezentacija na razini nogometne! Bila je u Rusiji i hrvatski narod i predsjednica toga naroda! I zacijelo je znakovito što su Tuđman i njegova najdosljednija nasljednica bili “pokrovitelji” dvaju najvećih svjetskih uspjeha hrvatskog nogometa.

Utorak 17. srpnja

Doček nogometaša ravan dočeku Vlaka slobode

Nisam bio planirao napisati i treću bilješku o vatrenima, očekivao sam “rutinski” doček u Zagrebu. Ali pola milijuna ljudi na tom dočeku! Uz nekoliko puta toliko ispred malih ekrana – to je cijela Hrvatska. A s milijunima čitatelja i gledatelja svjetskih medija koji su o dočeku izvještavali, to su stotine milijuna, možda i milijarda ljudi! Nije me u prvom redu zanimala ekonomska korist koju bi naša zemlja nakon te nezapamćene planetarne promidžbe mogla imati, nego mi je pala na pamet usporedba četiriju ratnih godina u Hrvatskoj s četiri tjedna u Rusiji. Četiri godine skupljao se u Hrvatima gnjev zbog agresije, okupacije gotovo trećine Hrvatske, užasnih zločina, skupljalo se očekivanje spasa, pobjede. A poslije Oluje, poslije pobjede, provala radosti. Četiri ruska tjedna skupljale su se sve pozitivne emocije u cijeloj Hrvatskoj, a onda su eksplodirale na dočeku u Zagrebu po mnogočemu nalik na doček Vlaka slobode u Splitu koji je 1995. godine “vozio” predsjednik Tuđman. Ista radost i onda i sada, onda radost zbog ratne, a sada zbog mirnodopske pobjede, onda u borbi protiv okrutnog neprijatelja, protiv velike oružane sile, koja je odjeknula cijelom svijetom, danas u viteškom sportskom ogledu s tim svijetom i velikim nogometnim silama koji nam je ta borba omogućila.

Srijeda 18. srpnja

Bogataši bi sad stvarali i prosjake ovisne o njima!?

Moćnici iz Silicijske doline Chris Hughes, Elon Musk, Richard Branson, Mark Zuckerberg i drugi, kako pišu mediji, “postaju svjesni svoje društvene odgovornosti” te bi kao “univerzalni temeljni dohodak” dijelili novac ljudima koje nove tehnologije i robotizacija istiskuju iz proizvodnje. Tako bi milijuni živjeli od milosti bogataša i izgubili osjećaj da imaju vrijednosti od kojih žive, uzdržavali bi svoje obitelji i odgajali djecu milostinjom, bili bi suvišni i beskorisni kao prosjaci, pa bi samo kao prosjaci mogli i opstati. Svako je bogatstvo nemoralno jer je stvoreno otimanjem drugima, iskorištavanjem njegova rada ili prodajom proizvoda koja donosi dobit iz džepova kupaca. Zašto proizvodi bogatuna ne bi imali cijene kojima se ne stvara golema dobit, zašto plaće njihovih radnika ne bi bile takve da se na njima ne gomila bogatstvo i zašto se ne bi stvarao samo onaj profit koji bi se iznova ulagao u proizvodnje?

Kad bi bilo tako i kad vlasnici tvrtki ne bi gomilali bogatstvo, nego dobivali samo plaće kao i ostali radnici, kad se tehnologije ne bi razvijale samo zato da donose silan novac malom broju ljudi te kad se ne bi težilo proizvodnji po ljudskoj mjeri koja bi, na primjer, isključivala robotizaciju, ne bi bilo ni bogatuna ni njihove milosti za suvišne radnike i svijet bi bio puno sretniji.

Četvrtak 19. srpnja

Hrvatsku smo pretvorili u društvo konobara

Vijest kaže: Dubrovnik, grad u kojemu je prošle godine boravilo više od milijun turista mogao bi ostati bez generacije školovanih konobara. Turistička i ugostiteljska škola planirala je u iduće školske godine upisati 15 učenika, a prijavilo se samo osam učenika, nedovoljno za jedan razred. Slično je u još nekim gradovima, Poreču, na primjer. Vjerovali ili ne, ta me vijest razveselila, jer možda kaže kako općenito ljudi u Hrvatskoj više ne žele biti konobari. Svaka čast konobarima i njihovoj profesiji, ali, metaforički govoreći, društvo se u Hrvatskoj odavno pretvorilo u konobarsko društvo, počevši od samog vrha vlasti. Moguće je zamisliti ovu sliku. Sjede negdje europski moćnici, prilazi im konobar Ivica Račan i kaže: “Izvolite, što želite?” Jedan mu odgovori: “Meni donesite jednu veliku hrvatsku banku”, drugi veli: “Molim, i meni donesite jednu banku.” Konobar Račan uzvraća: “Odmah”, brzim korakom ode i donese im dvije banke i to po vrlo malim cijenama. Zatim konobari i Račan i Sanader i drugi poslužuju strane moćnike Plivom, Inom, telekomunikacija, koncesijama za televizije, hotelima... A Plenković na jednom skupu u EU poručuje kako je s njim najlakše, jer od njega mogu naručivati na šest jezika.

Petak 20. srpnja

Otkopava se istina o ‘antifašistima’

Čitam kako su u dvorištu Učiteljskog fakulteta u Zagrebu bageri i policija, traže se kosturi 300 ljudi koje su partizani ubili 1945. U vijesti se kaže da se desetljećima spominje kako je upravo ondje jama s 300 posmrtnih ostataka zarobljenika i ranjenika koje su partizani ubili u svibnju spomenute godine. Zapravo mi je mučno čitati takve naslove i vijesti, kao da takvim tekstovima i prekapanjima po kostima vrijeđamo ratne žrtve. Ali to je neizbježno, jer i u stvarnom i u simboličnom značenju istina o partizanima i njihovim zločinima desetljećima je bila i uvelike ostala pod zemljom. A i podosta je ljudi tamo želi i ostaviti, u mraku zaborava.

Jer to iskapanje je i iskapanje zločina koje su činili Tito, njegova vojska i poslijeratna vlast.

Posve je nepojmljivo danas iznad tih skrivanih grobnica slaviti Tita i druge “antifašiste” koji su ih punili ubijenim ljudima. Iz tih grobnica otkopava se i istina o antifašizmu koja ga niječe. Pa ih “antifašisti” zaobilaze u širokom luku. U stavu o Titu političara Bernardića, Beljaka, Glavaševića, ili povjesničara Jakovine, Krasića, Goldsteina nikad neće vidjeti činjenice o Titu, antifašizmu i antifašistima, nego samo luk u kojem ih zaobilaze. A u povijesnoj istini tih lukova nema, ona je zaobilaženju suprotna.