Ruža Tomašić, predsjednica HSP-a Ante Starčevića, u politici je prilično dugo, već desetak godina. Rezultati su joj mršavi, u koaliciji s HČSP-om 2011. godini na izborima je osvojila jedno mjesto u Saboru. Sve donedavno nitko joj nije pridavao osobito značenje i poznatija je bila kao nepokolebljiva protivnica dilera droge nego kao političarka. Onda su joj se iznenada počeli udvarati čelnici dviju najvećih stranaka, Milanović i Karamarko, pa je trijumfirala na izborima za Europski parlament i našla se u središtu javne pozornosti. Ispalo je da joj se Karamarko udvarao kako bi malo podignula posrnuli HDZ, a Milanović kako bi mu sa svojim navodno ksenofobičnim izjavama poslužila za napade kojima prikriva katastrofalno stanje u gospodarstvu, rekordnu nezaposlenost, sve nepodnošljivije siromaštvo, sve veću zaduženost i sve slabiji kreditni rejting u inozemstvu.
Možete li zamisliti da u Njemačkoj, Francuskoj, Britaniji... čelnica jedne beznačajne stranke u određenom trenutku postane presudna za najjače stranke na vlasti i u oporbi? Na njemačku, francusku ili britansku Ružu Tomašić jedva bi se netko u tim zemljama osvrnuo. Činjenica pak da se jedna marginalna, beznačajna političarka koja nema baš nikakve ni karizme ni osobita političkog dara ni programa, s nekoliko izjava učas našla u središtu javnoga interesa i interesa dviju najjačih stranaka pokazuje zabrinjavajući poraz politike u Hrvatskoj i nedostatak ideja i osoba s kojima bi se zemlja mogla držati koliko-toliko uspravno. Jesmo li pred kobnim rasulom svih političkih kriterija i jednako kobnim nedostatkom bilo kakva političkoga autoriteta i nećemo li, takvi, postati još veća žrtva u zvjerinjaku europskih država koji se ljupko zove “obitelj europskih naroda”? Usredotočenost javnosti i glavnih stranaka na jednu policajku i kaskaderku bez ikakvih viših škola, bez obrazovanja, bez ikakve intelektualne crte u svojim nastupima, koja ima samo jednu dimenziju u svojim ambicijama, a to je volja za moć, i koja za te ambicije ima samo jedan argument, a to je deklarativno domoljublje, možda je najdublji i najniži pad hrvatske politike od 1990. Ali to nije pad Ruže Tomašić nego pad Zorana Milanovića i varljivi uspjeh Tomislava Karamarka. Ako je nekoliko, uostalom, uvijek krivo navođenih rečenica jedne političke autsajderice za Milanovića središnji problem Hrvatske, onda to samo pokazuje razmjere katastrofe njegove politike.
Ako je Ruža Tomašić zapravo najzaslužnija za političko uskrsnuće HDZ-a, onda to samo pokazuje koliko je ta stranka još uvijek slaba. Kao što Milanović vrlo dobro zna da mu je Tomašićka nikakav argument, nikakav pokrivač za skrivanje golotinje u vođenju zemlje, i Karamarko bi trebao znati hoće li mu Tomašićka biti dobar saveznik kad na izbore iziđe tri puta više glasača nego protekle nedjelje. Koliko će mu glasova tada donijeti predsjednica HSP-a AS a koliko će birača, pogotovo u velikim gradovima, od HDZ-a odbiti? Ne bi li bilo bolje da se stranke desnije od HDZ-a ujedine mimo HDZ-a, i ne bi li se, u protivnom, pomak od centra udesno, toj stranci mogao osvetiti? Uostalom, povratak Tuđmanu trebao bi značiti i povratak njegovoj širini s kojom su HDZ-u mogli usklađeno djelovati ljudi u širokom rasponu svjetonazora. Intelektualac lijeve orijentacije Vjeran Zuppa ovih dana reče: “Skoro da čeznem za tim starim HDZ-om koji je u svojim redovima imao i izuzetnih političara, intelektualaca, od kojih su neki bili i briljantni”. Valjda Karamarko zna da povratak takvom HDZ-u ne znači povratak onome što utjelovljuje i simbolizira kanadska policajka i kaskaderka Ruža Tomašić. Bit će za HDZ pogubno ako misli da bi se na skorim lokalnim izborima pa zatim na parlamentarnim po istom receptu mogao ponoviti uspjeh s izbora za Europski parlament. Nogometnim rječnikom rečeno – svi su oduševljeni kad u igru uđe rezervni igrač i donese pobjedu, ali to se događa vrlo rijetko i nijedan klub kontinuitet svojih uspjeha ne temelji na rezervama.