Ustaše su za Hrvatsku prošlost, ali velikosrpstvo je u Srbiji sadašnjost

Subota 12. ožujka

RUSIJI JE EUROPA NEVAŽNA JER IMA DRUGE PARTNERE

Ruski politolog Dmitri Eustafijev izjavio je jednim češkim novinama: "Rodila se Rusija koja vam jasno daje do znanja da vas kao Europu ne doživljava kao partnera. Rusija ima tri partnera: SAD, Kinu i Indiju. Vi ste za nas trofej koji ćemo podijeliti s Amerikancima. Europa to još nije shvatila, iako se tome približavamo." Eto još jednog dokaza da vlasti velikih sila mnogo više zanima svjetska moć nego život njihovih naroda. Hoće li ljudi imati kruha, stanove, pristojan život... mnogo više od toga zanima ih da imaju vojnu moć i nuklearno oružje. Ne zanima ih što o svom ponosu, dostojanstvu, želji za neovisnošću... misle male zemlje, zanima ih samo koliko će ih silom ili milom pridobiti za svoje savezništvo ili podložništvo. Analitičari nastoje dokučiti razloge zbog kojih je Rusija napala Ukrajinu, a sad ih objašnjava ruski politolog, koji je, piše se, jedan o onih koji u toj najvećoj državi na svijetu oblikuju javno mnijenje. A objašnjava i zašto Amerika ne želi braniti Ukrajinu – napad na tu zemlju izvršen je po "dogovoru" velikih sila, a takva su bila njihova podjarmljivanja i u nizu drugih slučajeva u prošlosti. Nije riječ o strahu od trećeg svjetskog rata, nego o svjetskom sređivanju računa.

Nedjelja 13. ožujka

JE LI HRVATSKA SAMA KRIVA ZA 'DRONIRANJE'?

Ima li uzročno-posljedičnih veza između optuživanja Rusa zbog invazije na Ukrajinu u hrvatskoj vlasti i u medijima i pada drona u Zagrebu? Među desecima stručnjaka koji su govorili o tom "incidentu" tek je ponetko dao naslutiti da te veze postoje, da je riječ o opomeni, no nitko nije upro prstom u Andreja Plenkovića koji danomice sije mržnju prema Rusima, ističe oružanu i drugu pomoć Ukrajini iz Hrvatske, žestoko osuđuje Putina, uglavnom, među europskim državnicima napadno prednjači u ozloglašavanju Moskve. Baš kao da je on najpozvaniji i ovlašten u EU da "dade po gubici" Rusiji i Rusima. To se vidi iz aviona, a sada se vidjelo i iz drona, koji nitko drugi nije imao razloga poslati doli Putin, kao pljusku jednoj maloj zemlji koja se pokazala kao velika lajavica ne bez utjecaja u svijetu. Živjet će se i poslije rata u Ukrajini, a u relacijama koje ćemo imati s Rusijom pamtit će se odnos Hrvatske prema tom ratu, pa bi moglo biti novih "dronova" koji će doletjeti u Hrvatsku i koje će EU i Amerika propuštati unatoč premijerovoj želji da im se jako svidi kako bi ga nagradili nekom pozicijom u Bruxellesu. Država i narod izlažu se pogibelji zbog bolesnih ambicija jednog karijerista.

VIDEO Premijer Andrej Plenković i nadležni članovi Vlade obišli su mjesto pada besposadne letjelice

Video: Željko Hladika /PIXSELL

Ponedjeljak 14. ožujka

HOĆE LI NAM RAT U UKRAJINI VRATITI ALFA-MUŽJAKE?

Dva teksta o jednoj "muškoj" temi pročitali smo ovih dana. U jednom Ana Dukić razgovara s estetskim kirurzima, a jedan od njih kaže joj kako su prije estetske zahvate na muškarcima radili jednom u mjesecu, a sada – nekoliko puta u tjednu. Dolaze da uljepšaju ili "propušu" nos, da skinu masne naslage, da usade kosu, da povećaju ili "redizajniraju" spolovilo. U drugom Mirjana Hrga jadikuje: "'Nekad su muškarci nosili pušku, a sad nose Gucci torbice oko struka i perje oko vrata... Čini mi se da je generacija ratnika hrvatskog Domovinskog rata zadnja generacija alfa-mužjaka na ovim prostorima. Poslije, više-manje mamini sinovi.

Neka tako i ostane, ako može inače ćemo svi stradati". U oba slučaja riječ je o sve većoj sličnosti između muškaraca i žena – Hrvatska se feminizira i "razmužjačuje". Koliko to utječe na pravljenje djece i hoće li u budućnosti biti velikih kriza u spolnoj aktivnosti nacije i proizvodnji kreveta? Kako god bilo, takvo stanje nije povoljno za demografsku sliku nacije, no možda rat u Ukrajini potakne povratak alfa-mužjaka. Možda će se žene i muškarci više voljeti i ljubiti, ne radi opstanka države nego iz straha za taj opstanak. Na muškarcima je da odluče.

Utorak 15. ožujka

UMRO JE IGOR MANDIĆ, UMRLA JE KRITIKA

Umro je Igor Mandić. Eto činjenice koju mnogi neće htjeti prihvatiti, voljeli ga ili ne voljeli, a podosta je i jednih i drugih. Jer njegova je ostavština tako živa da je u njegov "odlazak u ništavilo" teško povjerovati. Kažu da je netko na selu, kad je umro jedan poznati hrvatski pisac, upitao – a tko će sada biti umjesto njega? Mandića nema tko zamijeniti, u pisanju se uvijek uzdizao visoko iznad standarda, klišeja, "nepobitnih" uvjerenja, samoobmana i "dogovorenih" vrijednosti. Komunizam ga je jedva podnosio, samostalna Hrvatska također, pa je bio osuđen na samoću kritičara književnosti i društva, ni književnosti ni društvu ne dajući mira više od pola stoljeća.

Takav, bio je i trajno će ostati simbol vrhunske pismenosti koji je naslijedio sve najbolje iz hrvatske književne povijesti. Kao baštinik Matoša, Krleže, Ujevića i drugih velikana, uz Veselka Tenžeru bio je najpouzdaniji čuvar hrvatskog jezika i europskih kriterija hrvatske kulture. Mrzili su ga žestoko baš kao što se sam žestoko obračunavao s leglom te mržnje i štovali ga kao što je on štovao potrebu za svjetlom kritike bez koje svako društvo tone u mrak. Umro je Igor Mandić, umrla je kritika, kako se s time pomiriti!?

Srijeda 16. ožujka

ZA ŠTO JE VODSTVO SRBIJE BILO I OSTALO SPREMNO

"Slavni" srbijanski moćnik Ivica Dačić neduhovito nam se podsmjehnuo: "Hrvati nisu ni za dron spremni, a kamoli za dom." U vrijeme rata Dačić je bio visoki dužnosnik stranke Slobodana Miloševića koji je na Hrvatsku slao "dronove" puno opasnije od ruskog koji se nedavno srušio, ali bili smo spremni i za te "dronove" i za obranu Hrvatske u kojoj je dobio po gubici. Na žalost, kao Miloševićev glasnogovornik u ratu nije pospremljen u Haag, kao ni njegov današnji šef Vučić koji je u krvavoj agresiji na Hrvatsku u Glini držao govore o granici Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica. Nema prilike u kojoj se Dačić, Vučić, Vulin i drugi miloševićevci i šešeljevci neće sjetiti svoje omiljene teme – ustaša. Bit će zato što su oni njihov proizvod – da nije bilo velikosrpskog terora nad Hrvatima u prvoj Jugoslaviji, ustaša ne bi bilo. Oni su ih stvorili i pomno ih njeguju više od sedamdeset godina kao najizdašniju biljku s koje beru svoje najslađe plodove. Ustaški pozdrav "za dom spremni" pretvorili su u svoj nacionalni pozdrav – za ustaše spremni. Velikosrpstvo i ustaštvo jednako su krvoločni i tvore razliku između dvije države – u Hrvatskoj su ustaše prošlost, u Srbiji je velikosrpstvo politika.

Četvrtak 17. ožujka

HRVATSKA JE SVE SKUPLJA I SVE SIROMAŠNIJA

Svjetske bi moćnike trebalo zamoliti da ne smanjuju cijenu nafte, jer čim to učine, benzin i druga naftna goriva u Hrvatskoj poskupe. Država dvostruko ugrabi – naftu manje plaća, a više naplaćuje. Naravno, od tih i drugih poskupljenja najveću korist ima državni proračun. Treba biti novca za Plenkovića, za toliku rodbinu, kumove i prijatelje koje je pozapošljavao na mjestima koja donose bajoslovne zarade, za golemi aparat vlasti uz koji država propada, narod pada u siromaštvo i iseljava se, a uzimanje pomoći od Caritasa i drugih prosjačkih utočišta enormno raste. Mnogi učenici u školama gladuju, jedan drugome krade užinu, mole kuhare da im daju ostatke hrane, jedu bobice po parkovima od kojih im strada želudac, nekima je jedini obrok ručak u pučkoj kuhinji...

Pola milijuna umirovljenika ima mirovinu ispod granice siromaštva, a njih 275 tisuća prima manje od 1800 kuna. Plenković se hvasta uspjesima Vlade, paradira po europskim metropolama koje temeljito pljačkaju Hrvatsku u kojoj su pokupovale banke i velike tvrtke, a kad mu ponestane novca, hrvatskoj se sirotinji obraća – poskupljenima i obmanama o rastu ugleda Hrvatske u svijetu, ugleda razmjernog rastu njegove glomaznosti.

Petak 18. ožujka

KAD BI SVI OTIŠLI ZA VLATKOM POKOS

U buktinji, pravom požaru nezadovoljstva koji je kod gledatelja izazvala nastupom i ponašanjem u "Plesu sa zvijezdama" na Novoj TV pjevačica Vlatka Pokos gotovo je izgorjela. Spasila se u posljednji trenutak, pretvorila se u canadair, zahvatila vode iz mora svoje povrijeđenosti, ugasila vatru i potom odletjela u svoju Kanadu. S osvetničkom porukom – kad je Hvatska takva prema meni, neće me više imati, vraćam se u Toronto, ostanak u Lijepoj Našoj "nikad nije dolazio u obzir". Odlazi i ostavlja nas ucviljene – kako ćemo živjeti bez njezina neodoljiva pjevanja, bez njezine raskošne ljepote, bez njezina "ja" šireg od hrvatskog "mi", bez njezine veličine koju ova zemlja nije nagradila kako zaslužuje i koja je za tu veličinu nepodnošljivo pretijesna? Kako svojedobno reče, u tom "raju za lopove i kriminalce", zbog kojih je osiromašila, mnogi je ipak "nikad nisu preboljeli", a "oni koji me poznaju znaju da sam marljiva, topla i dobra osoba". Tako smo se, kao nikad, uvjerili da je Hrvatska kad pleše sa zvijezdama uistinu apsurdistan, kako ju je Vlatka Pokos nazvala, te bismo se, oslobodivši se jedne TV komedije, usrećili kad bi sve zvijezde otišle za slavnom pjevačicom – u Kanadu.