Ustavni sud može natjerati SDP da promijeni izborna pravila

Izborno zakonodavstvo neće se mijenjati. Ništa, dakle, od želje za izborom zastupnika preferencijalnim glasovima, ništa od prekrajanja izbornih jedinica u logične teritorijalne cjeline u kojima bi Zagreb napokon bio jedna jedinica, ništa od profesionalizacije Državnog izbornog povjerenstva, zabrane da se istovremeno obnaša dužnost saborskog zastupnika i gradonačelnika ili načelnika, ništa od zabrane kandidiranja osobama osuđenim za teška kaznena djela i još prilično toga što bi valjalo popraviti.

GONG je ovih dana prezentirao rezultate svoga dvogodišnjeg rada u kojem predlažu upravo ove promjene. Budući da im je otvorenu podršku dao predsjednik Sabora Josip Leko, pretpostavljalo se da bi, unatoč tome što ih premijer i predsjednik SDP-a Zoran Milanović nije želio primiti, vladajuća većina mogla do kraja godine učiniti makar najvažnije korekcije.

Ali neće. Izvor blizak premijeru Milanoviću prenio nam je da izborno zakonodavstvo za njega nije tema. Unatoč pritisku Željke Markić koja najavljuje referendum o uvođenju preferencijalnog glasanja u Ustav, pritisku GONG-a, ali i upozorenju Ustavnog suda izdanom još pred prošle parlamentarne izbore da u svakoj izbornoj jedinici glas birača ne vrijedi jednako, Milanović ovu temu neće otvarati.

Njegova poruka svima onima koji bi željeli da se uvede red u izborni sustav i poveća utjecaj birača na izbor predstavničkog tijela te da se preko izbornog sustava utječe na demokratizaciju stranaka glasi da Vlada u ovom času ima daleko važnijeg posla. U prvom redu su joj gospodarstvo i reforme i ne može si priuštiti iscrpljivanje na temama kao što je izborni sustav.

Premijer, preneseno nam je, smatra da je to važna tematika i da je GONG dao dobre prijedloge, ali si žvakanje toga zalogaja vlast u ovom času ne može dopustiti.

Vladajući ne žele u ring

Ipak, razloge zbog kojih vladajuća većina neće dirati ništa vezano uz izborni sustav treba potražiti i na drugom mjestu. A to je činjenica da je danas u Hrvatskoj takvo raspoloženje da je nemoguće dotaknuti bilo koji segment izbornih propisa, a da se ne dotakne pitanje preferencijalnih glasova. To sigurno u ovom času nije najveći problem izbornog sustava, ali je građanima najdojmljiviji. Posebno nakon izbora za zastupnike u Europskom parlamentu kada su birači osjetili da mogu sami, svojim glasovima odrediti koga žele za europarlamentarca i da njihov favorit ne ovisi isključivo o svom stranačkom šefu, odnosno mjestu na listi koje mu je dodijelio. Svjestan da će se, pa makar i parcijalnim otvaranjem izborne tematike izložiti želji za poluotvorenim ili otvorenim listama te da će na tome inzistirati male stranke, nevladine udruge ili pojedinci poput Željke Markić, Milanović si ne želi priuštiti još jednu iscrpljujući i neizvjesnu borbu koja će se voditi u Saboru, dakle u areni koju on neposredno ne kontrolira.

Predsjednik SDP-a u tome ima neformalnu, ali čvrstu podršku predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. I jedan i drugi su nakon rezultata izbora za Europski parlament osjetili gorak okus preferencijalnih glasova. Karamarko jer su predstavnice dva koalicijskih partnera koje je stavio na HDZ-ovu listu – Ruža Tomašić i Marijana Petir neposrednim glasovima koje su dobile pomele HDZ-ovce na njihovoj listi. Milanović je pak iskusio da su građani zapravo sudili u sukobima unutar njegove stranke te da je Tonino Picula dobio najveću podršku na Kukuriku listi (na kojoj je bio postavljen tek na peto mjesto) u velikoj mjeri zahvaljujući upravo sukobu s Milanovićem. Kada bi uveli otvorene ili poluotvorene liste za parlamentarne izbore, Milanović i Karamarko (po anketama najnepopularniji političari) realno bi riskirali da kao predsjednici svojih stranaka na izborima dobiju manje glasova nego netko iz njihove stranke koga su stavili na nisko pa moguće čak i zadnje mjesto na listi.

To je, slaže se više naših sugovornika, pripadnika stranaka o kojima je riječ, debeli razlog za ostavljanje izbornog sustava po strani.

Nitko, međutim, ne može reći kako će se postaviti Ustavni sud. Nikako ne treba zanemariti da su ustavni suci još prije prošlih parlamentarnih izbora upozorili na problem izbornih jedinica, odnosno da u svakoj glas birača ne vrijedi jednako.

Dano je izvješće o nejednakoj težini biračkog glasa u izbornim jedinicama, a onda i upozorenje Saboru na taj problem, da su odstupanja u broju birača veća od pet posto od jedinice do jedinice. Ako Sabor neće ispraviti tu anomaliju, nije isključeno da Ustavni sam pokrene ocjenu ustavnosti Zakona o izboru zastupnika u Hrvatski sabor i Zakona o izbornim jedinicama. Ako to učini, može natjerati SDP-ovu većinu da donese prikladne propise. Tako nešto ne treba isključiti, posebno ako se uzme u obzir da Ustavni sud nije u ljubavi sa Zoranom Milanovićem te da su u posljednje vrijeme više puta uzimali inicijativu u svoje ruke. Valja podsjetiti na referendum o braku, ali i na zdravstveni odgoj. Moguć je i drugačiji scenarij na koji je nedavno indirektno upozorila profesorica ustavnog prava s Pravnog fakulteta u Rijeci Sanja Barić kada je rekla da su izborne jedinice takve da idu preko ruba ustavnosti.

Nije nemoguće da se, nakon što se provedu parlamentarni izbori, netko obrati Ustavnom sudu i postavi pitanje regularnosti izbora ako odstupanje po broju birača između pojedinih jedinica bude deset posto ili više. U toj je varijanti moguće da Ustavni sud poništi izbore. Tim prije, kako nam je rekao jedan od ustavnih sudaca koji je specijalizirao izbornu tematiku, što je Ustavni sud dao upozorenje na nejednak položaj kandidata s obzirom na broj glasova birača koji trebaju osvojiti da bi ušli u Sabor.

GONG je predložio da se umjesto sadašnjih deset izbornih jedinica u kojima se bira po 14 zastupnika, uvede samo šest jedinica, a da se u njima, ovisno o broju birača bira od 19 do 30 zastupnika. Izborne jedinice bi se logičnije teritorijalno formirale i ujednačio bi se broj glasova potreban za izbor pojedinog zastupnika. No, njihov je prijedlog daleko sveobuhvatniji i na prvo mjesto stavlja da bi izborni proces kao i odabir kandidata na izborima trebao odraziti u što većoj mjeri volju birača. Naglašavaju da gotovo sve države u kojima je na snazi razmjerni sustav kao i u Hrvatskoj (s iznimkom Austrije, Grčke i Njemačke) imaju sustav putem kojeg birači mogu izraziti svoje preferencije, odnosno mogu glasati za svoje kandidate unutar liste. Upozoravaju i kako model lista kakve imamo sada, a to su zatvorene liste, pogoduje predsjednicima stranaka jer je kreiranje lista moćno oružje za discipliniranje članstva. Izbije li im se to iz ruku, i građanima omogući da utječu na izbor pojedinca na listi, GONG smatra da će se bitno pridonijeti demokratizaciji političkih stranaka.

Simptomatično je da su lideri velikih stranaka (prvenstveno SDP-a i HDZ-a) zatvoreni za razgovor o ovoj temi, dok se za nju zalažu manje stranke. Tako su Laburisti predstavili svoje prijedloge za izborne promjene, i to s naglaskom na uvođenje preferencijalnih glasova, slično kao i za izbore u Europski parlament. Mirela Holy svoj zakonski prijedlog najavljuje, kaže da će ga uskoro uputiti u Sabor i da će također sadržavati preferencijalne glasove. Specifičnost njezina prijedloga bit će obvezna zastupljenost žena. Kada se pogleda GONG-ovu analizu izbornog zakonodavstva i preporuke, jasno je da ima još toga što bi mijenjali, a nije baš u prilog dominantnim strankama. Ukazuju, tako, na načelo pravednog političkog predstavništva.

“Glavna kritika postojećeg izbornog modela odnosi se na manjkavost pravednog predstavništva svih dijelova biračkog tijela, odnosno mogućnost da kandidacijske liste ostvare približno razmjeran postotak mandata dobivenom postotku glasova”, primjećuje GONG. Citiraju prof. Roberta Podolnjaka koji je iznio podatke kako su na izborima 2011. godine stranke Kukuriku koalicije dobile 40,72 posto glasova i 57 posto mandata, dok je HDZ dobio 23,93 posto glasova i 33 posto mandata. Za usporedbu je spomenuo Njemačku gdje taj nesrazmjer iznosi od četiri do sedam posto, a u Hrvatskoj je na zadnjim izborima bio čak 17 posto u korist vladajuće koalicije. Mnogo je propalih glasova (po izračunu prof. Gorana Čulara čak 18,5 posto), a tome pridonosi nesrazmjer u broju birača po izbornim jedinicama i visoki izborni prag (više od pet posto) za ulazak u Sabor. Ovakav prag, ističe se u analizi GONG-a na izborima za Sabor 2011. godine, značio je 606.356 izgubljenih glasova. Naime, glasovi dani strankama koje nisu prošle prag preračunali su se i podijelili strankama s većim uspjehom.

Manje stranaka na izborima

Od prijedloga o kojima se manje govorilo valja spomenuti onaj o ograničavanju broja stranaka koje sudjeluju na izborima. U Hrvatskoj su registrirane čak 142 političke stranke, a u zadnje tri godine zabilježen je pojačani trend osnivanja novih – njih 25. To dovodi do velikog broja sudionika u izborima koji guše izborni proces, zatrpavaju medije u koje svi pod istim uvjetima imaju pristup te cijelu kampanju čine neučinkovitom. Osim izmjene pravila o medijskom praćenju, GONG predlaže da se za sve izborne liste uvede obaveza prikupljanja potpisa kao uvjet za kandidiranje. Upozoravaju i da bi trebalo dosljedno provoditi Zakon o političkim strankama i brisati iz registra one stranke koje realno ne djeluju.

U važna pitanja koja se uporno ne rješavaju ubraja se i profesionalizacija Državnog izbornog povjerenstva. GONG smatra da DIP mora biti stalno, profesionalno tijelo u kojemu više ne bi trebali biti suci Vrhovnog suda. Kažu i da pored pravnika u DIP-u moraju biti zastupljene i druge struke, tim prije što DIP treba provoditi i kontrolu nad financiranjem stranaka, kampanja i još niz toga. Imaju ideju i za poboljšanje kontrole financiranja stranaka i to uvođenjem baza podataka koje bi bile dostupne i lako pretražive. Iz tih baza lako bi se moglo vidjeti jesu li poduzeća ili pojedinci koji se pojavljuju kao donatori stranaka kasnije dobivali poslove na javnim natječajima i je li im se, primjerice, oprostio porezni dug.