'Ustavni sud prava manjina tumači kao HDZ i Stožer'

Saborski zastupnik i predsjednik Srpskog narodnog vijeća Milorad Pupovac vrlo je kritičan prema odluci Ustavnog suda u sklopu koje je zabranjen tzv. referendum o ćirilici. Drži da su ustavni suci prekoračili ovlasti i bili pristrani. Osvrnuo se i na istupe suca Ivana Turudića koji se, uz Vladu i premijera, obrušio i na njega osobno.

Predsjednik i sudac Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić iznio je ružne optužbe na vaš račun – da ste “etnički obojeni”.

U mojem znanju i mojem viđenju suci su ljudi s najboljim govornim sposobnostima, s istaknutim sposobnostima zdravorazumskog i logičkog zaključivanja te ljudi s osobitim profesionalnim znanjima i vještinama, koji s posebnim umijećem i posebnom vrstom etičnosti čuvaju sebe od drugih i druge od sebe u svojim eventualnim javnim istupima. U aktualnim istupima suca Turudića ne prepoznajem i ne vidim gotovo ništa od toga. Ali to što ja vidim ili ne vidim, nebitno je jer suditi o tome može i treba DSV.

Ovakvi javni istupi sudaca iznova otvaraju pitanje jesu li suci stekli neovisnost, a pritom se oslobodili odgovornosti?

Račanova vlada, a potom saborsko djelovanje SDP-a u vrijeme dok su bili u opoziciji, pridonijeli su tome da se stvore formalne, zakonske pretpostavke za nezavisnost sudstva i sudske profesije, ali nisu stvorili sadržajne pretpostavke za to da ih suci doista koriste kao prostor za izgradnju nezavisnosti, profesionalnosti i najboljih sudačkih osobina i uzornih sudačkih praksi. Nerijetko smo time samo dobili konzervirano staro stanje. Suci umjesto da o tome govore i traže promjenu toga stanja, profesori prava umjesto da o tome govore i predlažu rješenja za prevladavanje takvog stanja, saborski zastupnici koji su stvorili takav normativni okvir i koji bi preko godišnjih izvještaja (izrada izvještaja za 2013. u ozbiljnom je kašnjenju) Vrhovnoga suda trebali moći, svi šute.

Je li se u posljednjim izmjenama Ustava pretjeralo sa sudačkom autonomijom?

Ne, nije se pretjeralo s autonomijom, nego se nisu stvorile sadržajne pretpostavke za nju kroz obrazovanje, izbor, nadzor i unapređivanje sudačke profesije i prakse sudovanja. Sve se radilo na brzinu, doktrinarno i s ciljem da se pokaže Europi kako smo i mi za Europu spremni. To bi trebalo mijenjati. No pitanje je kako i još više tko. Vlast je nažalost slaba, a opozicija također nažalost loša. Bojim se da u ovoj situaciji ne postoji mjesto ili naslov koji bi mogao okupiti sve one koji bi trebali pridonijeti tome da se iznova pokrene zaustavljena reforma pravosuđa u Hrvatskoj.

Ustavni sud je zabranio takozvani referendum o ćirilici. No, osim ocjene ustavnosti, pitanja koje je Sabor tražio, donio je više zaključaka koji se odnose na ovu temu. Jesu li svi za pohvalu?

Ustavni sud je donio odluku koja je referendumsko pitanje proglasila neustavnim i stavila izvan snage Statut Grada Vukovara, ali je pritom dao za pravo većini zahtjeva pokretača ove referendumske inicijative. Prvo je odlučio da iskustvo, osjećaji i percepcija onih koji su nastupali uime pripadnika većinskog naroda mogu imati veću snagu i od Ustava i od Zakona te se time priklonio tumačenju čl. 8. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina onako kako ga tumači Stožer i HDZ. Takvom odlukom omogućio je da percepcija nekog, a posebno nečijeg prava bude važnija od samog prava. Time je Ustavni sud u najboljem slučaju djelovao kao amaterska grupa socijalnih psihologa, a ne kao grupa ovlaštenih ustavnih pravnika. Zatim je odlučio tako da omogućava da se Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina i Zakon o službenoj upotrebi jezika i pisma nacionalnih manjina primjenjuje samo u onim dijelovima grada ili općine gdje je neka manjina većina. Time su, kao što reče zastupnik HDZ-a Davorin Mlakar, negativne reakcije bilo Stožera bilo gradonačelnika Vukovara Ivana Penave postale “nepotrebne”, htijući im reći da ne traže kruha preko pogače.

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Ustavni suci su, osim kritike zbog načina na koji je u Vukovaru postavljala dvojezične ploče, Vladi dali rok od godinu dana da uputi u Sabor izmjene Zakona o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina i uredi način provođenja zakona kada ga bojkotiraju jedinice lokalne vlasti. Što to znači?

Odluka Ustavnog suda dvojbena je i zbog toga što je suspendiranjem ustavnog prava Vlade na primjenu zakona te oduzimanjem prava korištenja sredstava prisile stvorila potencijalno opasno stanje u kojem je Vlada ostala bez jednog važnog segmenta provođenja i zaštite zakonitosti. Time se implicira da je Vlada provodila nezakonito nasilje, a ne oni koji su silom sprečavali provedbu zakona te stvarali atmosferu nasilja u društvu. Stručnjaci ustavnog prava trebali bi reći nije li time Ustavni sud izašao izvan svojih ovlasti i nije li proizveo potencijalno krizno stanje. On je zatim naložio Gradskom vijeću Vukovara da postigne suglasnost o provođenju Zakona, a Vladi da izmijeni Zakon tako da bude “provediv”. Kako stvari sada stoje, ne čini se izglednim ni jedno ni drugo. Suglasnost u ovom pitanju u godini predsjedničkih potom parlamentarnih izbora malo je vjerojatna bilo u Gradskom vijeću bilo u Saboru. Vlada, naime, može uputiti prijedlog izmjene zakona u Sabor tijekom iduće godine dana, ali za njegovo izglasavanje treba osigurati dvotrećinsku većinu, a to će biti nemoguća misija. Tako je zapravo Ustavni sud našao “mudro rješenje” koje nije rješenje. Samo se možemo nadati da se na osnovi tog “mudrog rješenja” neće ponovno otvoriti sukobi ili dodatno unazaditi ili umanjiti manjinska prava.

Polovici sudaca Ustavnog suda koncem iduće godine istječe mandat. Već je počela rasprava o izboru novih. Kojim bi se kriterijima trebalo voditi?

Što se predstojećeg izbora sudaca Ustavnog suda tiče, postojeći sastav Ustavnog suda obavio je pripreme za to. Posljednjim odlukama osigurali su si pravo korištenja državnih rezidencijalnih objekata za odmor i rekreaciju. Što se Sabora tiče, bojim se da on još nije pripremljen za taj posao. Tijekom posljednjih izmjena Ustava SDP je inzistirao na tome da se oni biraju dvotrećinskom većinom pa će se ovaj izbor morati obaviti u skladu s tom novom odredbom Ustava. To znači da izbora ne može biti ako se ne osigura dvotrećinska većina. Iskustvo s pokušajem izmjene Ustava govori da je to iznimno teško. Uostalom, da nije tako, sud ne bi već nekoliko godina radio s jednim sucem manje nego što propisuje Ustavni zakon o ustavnom sudu. Inače, kad se govori o izboru sudaca, ne treba gubiti iz vida da je krajnje vrijeme da se i u stručnoj javnosti i u Saboru počne raspravljati o funkcionalnosti ovakva statusa Ustavnog suda i ovakve prakse ustavnog sudovanja kod nas jer teško je zamisliti nastavak ozbiljnije reforme pravosuđa bez ove vrste rasprave. Jednako je tako bez nje teško zamisliti i dobar izbor novog sastava Ustavnog suda.

Kako, u kontekstu postizborne koalicije, surađujete s Vladom?

Nažalost, ne možemo se pohvaliti suradnjom. Program Vlade koji smo zajedno radili teško se ili nikako realizira. A neke ministre teže dobijemo nego sedmicu na lotu.

Opet nam je pao kreditni rejting, a slijedi rebalans proračuna. Hoćemo li na kraju bankrotirati?

Prilikom zadnjeg rebalansa bilo je jasno da će uslijediti novi rebalans. Vlada se opredijelila za ovu vrstu politike vjerujući da će poreznom politikom moći osiguravati prihodnu, a rebalansima rashodnu stranu proračuna. Sad je jasno da takva politika donosi samo stagnaciju, nesigurnost i frustracije. Proračunska politika, porezna politika mogu biti važne komponente ekonomske politike, ali se ekonomska politika ne može svesti na njih. Nažalost, Vlada do današnjeg dana nije razradila mjere ekonomske politike koje bi pokrenule regionalni razvoj, industrijalizaciju, poljoprivredu i infrastrukturu, a time i zapošljavanje, veće prihode i veću potrošnju. U takvim okolnostima nije čudo što nam snižavaju rejting i poskupljuju zaduživanje jer znaju da je to jedini način na koji možemo održavati kakvu-takvu proračunsku stabilnost.

Bili ste kritični prema Zakonu o radu. Zašto?

Bili smo protiv ovih promjena Zakona o radu. One neće donijeti investicije, jer oni koji žele investirati neće biti zadovoljni samo time, već će tražiti i državne subvencije za svaki svoj uloženi euro ili za svakog zaposlenog. One ne jamče porast poduzetničke klime, nego će sigurno smanjiti cijenu rada, smanjiti opseg radničkih prava i povećati radnu i socijalnu nesigurnost radnika. Umjesto porasta zaposlenosti, bojim se da će s njime doći samo do povećanja nezaposlenosti i do još veće izloženosti domaćih poduzetnika onim moćnijim stranim. Ali Vlada slijepo vjeruje u dogmu o jeftinom i fleksibilnom tržištu rada kao pretpostavci našeg ekonomskog rasta. Nažalost, ne vidim ni jedan ozbiljan, održiv argument koji bi to potvrđivao. Vidim samo da će ljudi zbog toga nastavljati odlaziti iz Hrvatske i da će struktura hrvatske radne snage postajati sve slabije, a time i sama Hrvatska.