Ustavom protiv ušutkavanja medija

Inzistiranje na pravu da građani znaju što se događa na javnoj sceni, ne samo kao temelju slobode govora i medija nego i kao jednom od temeljnih principa demokracije, pa i našeg Ustava, u svojevrsnu građansku inicijativu spojilo je odvjetnike i novinare. Nakon serije kritičkih tekstova o jednom od najvećih udara koje su medijske slobode pretrpjele “novogodišnjim” Zakonom o kaznenom postupku, kao logičan slijed u Večernjem listu je proizašla ideja o nužnosti aktivnog djelovanja.

Stoga smo pozvali trojicu odvjetnika – Vladimira Gredelja, inače i bivšeg suca i predsjednika Hrvatske udruge sudaca, Veljka Miljevića, bivšeg člana i potpredsjednika Hrvatskoga helsinškog odbora, te Branka Šerića, bivšeg suca Županijskog suda u Zagrebu – da nam pravnim oružjem pomognu u “rušenju” spornih zakonskih odredaba. Večernjakov tim sastavio je i Ustavnom sudu poslao prijedlog za pokretanje postupka ocjene ustavnosti triju odredaba Zakona o kaznenom postupku za koje drže da nisu usklađene s Ustavom te da ih stoga treba poništiti.

Naime, zakonodavac je prvi put u povijesti istragu proglasio tajnom. I to potpuno. Do 1. siječnja ove godine suci su imali mogućnost pod određenim okolnostima istragu proglasiti tajnom, ali sada je – pod prijetnjom zatvora – odlukom zakonodavca baš svaka istraga tajna.

Zatim, mogući su policijski upadi i premetačine novinskih redakcija te pljenidba novinarima i urednicima kompjutora, snimki, isprava i drugih zapisa te predmeta. Jedini je uvjet za to da se učini vjerojatnim da su novinar ili urednik pomogli počinitelju prije ili poslije kaznenog djela, ili da se postupak vodi za kazneno djelo za koje se može izreći kazna veća od 12 godina te u slučaju uvrede i klevete. Pod istim okolnostima u trećoj spornoj odredbi zakonodavac prisiljava novinare i urednike da izdaju svoj izvor informacije, što je poražavajuće za istraživačko novinarstvo.

Sporne odredbe vrijeđaju Ustavom zaštićeni niz sloboda i prava, slobodu izražavanja, slobodu medija, pravo na slobodu izvještavanja i na pristup informacija, te pravo novinara da štite izvor informacija.

Mediji su kontrolori djelatnosti državne vlasti, psi čuvari demokracije, i stoga objavljivanje informacija i mišljenja mora biti slobodno od bilo kakvih ograničenja koja bi sužavala ili uvjetovala sadržaj komunikacije, čak i u slučajevima kad taj sadržaj na izgled proturječi temeljnim i značajnim društvenim ciljevima i interesima, ili državnim težnjama. Prema našem Ustavu, čak se ni u doba ratnog stanja i ugroženosti poretka ne može ograničiti primjena ustavnih odredbi o slobodi misli.

Međutim, naš zakonodavac ne samo da je uskratio mogućnost objave činjenica ili podataka za koje se doznalo u tijeku istrage kad to ne šteti ni pojedincu (recimo, jer su mediji o slučaju pisali prije pokretanja istrage), a ni pravnom poretku (kad medijsko bavljenje slučajem ne utječe na tijek postupka) nego čak i kad bi objava nekih činjenica i podataka o postupovnim radnjama u tijeku istrage bila u isključivom interesu zaštite slobode i prava pojedinca i/ili pravnog poretka.

Naš Ustav dopušta ograničenje nekih sloboda i prava, ali samo radi zaštite slobode i prava drugih ljudi, pravnog poretka, javnog morala i zdravlja, ali uz dodatni uvjet da to bude “razmjerno naravi potrebe za ograničenjem u svakom pojedinom slučaju.“

Pravo javnosti da zna
Upravo tom zahtjevu, prema mišljenju predlagača, zakonodavac nije udovoljio proglašavajući istragu tajnom unaprijed, generalno, jer je nemoguće unaprijed uzeti u obzir okolnosti svakog konkretnog slučaja.

A na retoričko pitanje tko onda i na koji način može donijeti odluku o isključenju javnosti iz istrage sukladno ustavnom imperativu načela razmjernosti, odgovaraju: “U politologijskoj i pravnoj teoriji te zakonodavnoj praksi demokratskih zemalja, gotovo općeprihvaćen stav je da o tome odluku donosi sud ad hoc, vodeći računa o okolnostima svakog konkretnog slučaja, ocjenjujući uvijek iznova, koji od suprotstavljenih interesa u konkretnom slučaju ima veću važnost – pravo javnosti da zna kako se pred sudovima vrši pravda ili pravo državnih vlasti da zaštite neku od taksativno navedenih vrijednosti iz Ustava.”


Odvjetnici Branko Šerić, Vladimir Gredelj i Veljko Miljević na našu inicijativu pomogli su nam pravnim oružjem u “rušenju” triju spornih odredaba Zakona o kaznenom postupku koje se tiču medijskih sloboda i prava javnosti da zna

Da proglašavanje istrage tajnom nije zakonodavni gaf ili tek posljedica nekompetentnosti zakonodavca, svjedoče dosadašnji visoki standardi zaštitnih mehanizama slobode izražavanja te prava na pristup informacijama, ugrađenih u Zakon o medijima (čl.30.) i Zakona o pravu na pristup informaciji, koji su apsolutno prilagođeni europskoj legislativi i judikaturi. Upravo suprotno, razvidno je da je riječ o promišljenom i sustavnom pokušaju “ušutkavanja medija”, što zbog izostanka nadzora javnosti može rezultirati raznim zloporabama od strane sudionika kaznenog postupka, poglavito organa progona, na štetu sloboda i prava hrvatskih građana.

Za odredbe o oduzimanju predmeta i otkrivanju izvora informacije Večernjakov tim ističe da je svojevrsni “trojanski konj” represivnog aparata kojeg se želi “ugurati” u novinarske redakcije kako bi se omogućilo ono što je u demokratskom svijetu nemoguće, pretraživanje i pljenidbe, kako bi se došlo do izvora informacije i informacije same.

Protuustavno inzistirajući na tome da novinari otkriju svoj izvor informacije, te prijeteći upadom u novinarske redakcije, zakonodavac zapravo pretendira postići dva cilja, uz “ušutkavanje” medija želi ih se i kompromitirati, pretvarajući novinare u “cinkaroše”. Na taj način želi se zaplašiti potencijalne izvore infomacija, jasno im dajući do znanja kako im dugoročno više nitko ne može garantirati anonimnost.

Mnoge vrijedne spoznaje nikad ne bi ugledale svijetlo dana da novinari izvoru informacija nisu bili u stanju jamčiti anonimnost, koju izvor redovito zahtijeva potaknut različitim motivima, strahom od osvete, neke moguće štete, društvenog izopćenja ili tek željom da očuva osobni mir. Slijedom svega navedenog možemo zaključiti da su spomenute nove odredbe ZKP-a velika opasnost da se taj vrijedni izvor informacija izgubi i time ugrozi pravo novinara na pristup informaciji.

Stoga je i hrvatsko zakonodavstvo do sporne intervencije uvjetovalo da se prije nego što se novinara pozove na svjedočenje o njegovim izvorima informacija, mora dokazati da je to bitno za konkretni sudski postupak, da je sve učinjeno da se ista informacija dobije iz nekog drugog izvora i da je potreba za tim podatkom važnija od potrebe zaštite identiteta novinarskog informatora. Onaj tko traži da novinar otkrije svoj izvor informacije mora dokazati da su ispunjena sva tri uvjeta, a odluku o tomu donosi isključivo sud, a ne zakonodavac. To rješenje ima i Zakon o medijima.

No, neustavnost se ne očituje samo u slučajevima, u kojima se iznimke unaprijed dopuštaju, čim se “dokaže” da se radi o određenoj vrsti kaznenih djela nego i s time što je dovoljno da “...postoji vjerojatnost da se novinara ili njegova urednika na neki od zakonom predviđenih načina ‘poveže’ s izvršenjem kaznenog djela...” Neustavnost izvire iz općeprihvaćenog međunarodnog standarda da državna vlast nema pravo ograničavati slobodu pristupa informaciji “nedovoljno određenim” propisima.

Nedovoljna određenost
“Nedovoljna određenost” u konkretnom slučaju očituje se u tome što je zakonodavac propustio precizno regulirati niz pitanja glede vjerojatnosti da je novinar povezan s izvršenjem određenih kaznenih djela, primjerice, tko bi trebao dokazati “vjerojatnost”, kome, u kojem postupku, u kojoj mjeri vjerojatnosti itd.

Predlagatelji upozoravaju kako je zakonodavac propustio definirati tko će, pred kim, u kojoj proceduri, na koji način i u kojoj mjeri vjerojatnosti utvrditi da vjerojatnost postoji .

Slijedom svega navedenog preostaje zaključiti kako su sporne odredbe ZKP-a u više nego razvidnom nesuglasju s odredbama članka 16. stavka 2. i 38. Ustava RH, i kao takve predstavljaju veliku opasnost za cijeli niz Ustavom zajamčenih sloboda i prava, poglavito slobode izražavanja, prava na pristup informacijama i prava na zaštitu izvora informacije, čime kao nikad dosad ometaju, odnosno onemogućuju slobodan protok informacija, onemogućuju medije u njihovoj nadzornoj ulozi u kontroli rada vlasti i mogućih zloporaba vlasti te najširu javnost u njihovu pravu da budu pravilno, potpuno i pravodobno informirani.