Utjecajni dužnosnik: Bez EU ni Hrvatska ni moja Finska ne bi imale cjepivo

Poduža je lista dužnosti koje je obnašao 52-godišnji Alexander Stubb: bio je finski premijer, ministar financija, ministar vanjskih poslova, ministar za trgovinu i Europu, zastupnik u Europskom parlamentu i potpredsjednik Europske investicijske banke, a k tome je, ne manje važno, završio i utrku Ironman za devet i pol sati. Zagovornik i dobar poznavatelj EU, danas je jedan od najutjecajnijih glasova kad je riječ o stanju u Uniji.

Kako ocjenjujete funkcioniranje EU i posebno odgovor Europske komisije u cijeloj pandemiji koronavirusa, od prošlogodišnjeg ranog odgovora na zarazu, preko financijske pomoći do kupnje cjepiva?

Kako je EK upravljala ovom, najnovijom krizom koja ju je pogodila? Kada bih trebao ocijeniti rad Komisije ocjenama od 0 do 10, za ono što je postigla do sada u globalu bih joj dao 9. Razlog je vrlo jednostavan: nalazimo se u novoj situaciji i svi se bavimo nečim što je dosad bilo nepoznato. Gledamo li lanjsku godinu, s iznimkom kašnjenja od dva ili tri tjedna u ranom odgovoru i akciji kad se virus počeo širiti, mislim da je odradila dobar posao i dobro koordinirala zatvaranje (lockdown). Drugo, postojala je solidarnost članica s državama koje su jače pogođene pandemijom. I treće, EU je uspio ispregovarati veliki paket financijske pomoći, 750 milijardi eura, a usto i EU budžet, i to puno ranije nego inače. I naposljetku, bio je sposoban sklopiti dobre ugovore s velikim farmaceutskim kompanijama za cjepivo. Prošli tjedan nije bio najbolji za Komisiju zbog javne svađe s kompanijom AstraZeneca, prijetnji, aktiviranja pa povlačenja članka o tvrdoj granici Sjeverne Irske i Republike Irske i zabranom izvoza cjepiva. Općenito, komunikacija nije bila dobra, no sve u svemu, gledajući cijelu sliku, napravila je dobar posao.

Ovo definitivno nije prva kriza koja potresa EU, no je li ovaj put ipak odgovor bio drukčiji? Dosada je na svaku naznaku krize prvi impuls bio povući se u nacionalne države i tako se nositi s problemom, a ovaj put ipak se pokazala prilična razina solidarnosti i zajedništva.

Definitivno je tako. Ovo je bio klasični primjer kad politički lideri i zemlje shvaćaju da zajednički problem zahtijeva zajedničko rješenje. Bile su dvije ključne točke oko kojih je Unija bila ujedinjena prošle godine – prva točka bili su pregovori oko Brexita, a druga upravljanje pandemijom. Nažalost, u ovakvim situacijama uvijek se stvara puno buke, iz dana u dan ulazi se u razne situacije, izbijaju vatre koje treba gasiti, ali kad pogledamo veliku sliku, mislim da smo se kretali u pravom smjeru. Upravljanje pandemijom donekle je nalik na virus, i ono mutira i mijenja se. U početku se sve vrtjelo oko hitnih zdravstvenih mjera i lockdowna, hitnih mjera koje su držale ekonomiju da ne potone, a poslije se pomaknulo prema cjepivu i procjepljivanju. Nakon ovoga na red će doći upravljanje ekonomskim posljedicama i padom ekonomije, od bankrota do nezaposlenosti i sličnih problema. Pandemija će trajati tri godine – prva je bila lani, sad smo zagazili u drugu, a još ćemo u sljedećoj godini osjećati posljedice.

Koliko su EU i nacionalni sustavi otporni izdržati ovu krizu koja se prelijeva iz zdravstvene u ekonomsku i političku?

Otporni su, više-manje. Na kraju dana, preživjet ćemo, naši sustavi su otporni, ali to ne znači da pred nama nisu teška vremena. Jer jesu. Obično se u krizi osjeća mogućnost da napravite strukturalne promjene, da se stvari ne ponove. Ali poteškoća za demokratski izabrane lidere jest pitanje kako su upravljali krizom, kakva je percepcija njihova upravljanja krizom i, na kraju krajeva, kako će izaći iz nje. Ne naprave li posao dobro, zamijenit će ih. To je u demokratskim politikama vrlo jednostavno. Imao sam sreću biti u vladi neprestano čak osam godina, što je danas vrlo neuobičajeno jer je politički ciklus puno kraći. Ali mislim da će EU i članice preživjeti, ali bit će promjena vlada, u to nema sumnje.

Je li Komisija, koja je u ime država pregovarala s farmaceutskim kompanijama i ugovarala cjepivo, zakasnila s narudžbama?

I je li izvukla kraći kraj s ugovorima te se nije dovoljno osigurala da ugovorene količine i budu isporučene na vrijeme? Ne znam detalje oko ugovora, ali ne, nije kasnila. Prvo, ljudi iz malih država kao što je Hrvatska ili pak moja država, Finska, moraju razumjeti da je pregovaračka snaga malih igrača s velikim farmaceutskim kompanijama vrlo ograničena. Trebamo pozdraviti činjenicu da je Komisija pregovarala jer ona to može činiti s razine ravnopravne kompanijama. Ima više pregovaračke snage. Slično je kao kod trgovinskih ugovora – lakše ih je ispregovarati kao Unija nego kao individualna članica. Na primjer, Ujedinjeno Kraljevstvo neće dobiti jednako dobre uvjete s ugovorima o slobodnoj trgovini koje će pokušati sklopiti u sljedećim godinama. No kad imate snagu i moć, s njom dolazi i odgovornost, a s odgovornošću i kritika. Kad stvari ne idu kao u filmovima, a nikada ne idu tako, onda ste otvoreni kritici. U ovom konkretnom slučaju porota još vijeća, ali, na kraju, kad stignemo pred kraj ljeta, kad vidimo kako će teći cijepljenje u EU kakve će biti brojke, vjerujem da će ljudi reći: “Ovo je bila prava stvar!” Do tada će biti puno dnevne i tjedne buke oko neuspjeha, ali važno je razlučiti što jest buka, a što ono bitno. Komisija će zasigurno imati tešku veljaču, no kad odmakne cijepljenje, svi će se pitati oko čega smo se to bez potrebe natezali.

Nalazimo se u gotovo darvinističkoj fazi kad kreće opća grabež za cjepivom kojega zasad nema dovoljno. Koliko se ono koristi u dnevnopolitičke svrhe?

Velika Britanija i posebno premijer Boris Johnson, čija politička sudbina ovisi velikim dijelom o cjepivu, proglašavaju se pobjednicima, dok je EU apostrofiran kao gubitnik. Ima li uopće smisla u globalnoj pandemiji govoriti o pobjednicima i gubitnicima? Uza sve dužno poštovanje, da sam premijer i da imam sto tisuća mrtvih, zadnje što bih učinio bilo bi to da pokušam “spinati” situaciju u pozitivnom smjeru. Ovo je vrlo teška i tragična pandemija i, kad dođe “sudnji dan”, gledat će se koliko ste infekcija imali, koliko ljudi je preživjelo zarazu i koliko ih je umrlo. To je jedino važno, broj cjepiva nije važan. Ne mislim da bi se na nabavu cjepiva trebalo gledati kao na natjecanje. Moja zemlja, Finska, ima samo 650 smrtnih slučajeva. Usporedite li tih 650 smrti u zemlji koja ima 5,5 milijuna ljudi sa sto tisuća umrlih u zemlji koja ima 60 milijuna ljudi, jasno je da je stopa smrtnosti u Britaniji puno veća nego u Finskoj. No donosi li mi to neko zadovoljstvo i sreću? Ne. Mislim da je morbidno i necivilizirano tako analizirati
 situaciju.