'Utopljenicima u većinu svaki se drukčiji stav čini skandaloznim po sebi'

Marinko Jurasić je na ovome portalu  (https://www.vecernji.hr/vijesti/dvostruki-kriteriji-i-pravna-ekspertiza-u-analizi-zarka-puhovskog-1569063 - www.vecernji.hr) zaključio da sam „baš svašta napričao na N1 televiziji“ (4. 3., ako koga zanima izvor). Toliko je toga bilo, izgleda, da jadni MJ nije ni razumio (dijelom čak ni čuo) o čemu je riječ, pa mu se, primjerice, čini da sam prvenstveno govorio o „dvostrukim kriterijima“. Nisam to, dakako, rekao (spominjao sam „slabe kriterije“), jer sam odavno naučio da „dvostruki kriteriji“ ne postoje, tj. znače nijekanje samoga smisla kriterija (o frapantnoj nedostatnosti osnovne naobrazbe MJ bio sam prisiljen pisati još prije desetak godina, kada je već pokušavao zapodjenuti polemiku sa mnom, zastupajući jednoga „našeg“ ratnog zločinca).

Ovoga puta, kao i prije, MJ je odlučno na strani (novo uspostavljene) kompaktne većine koja je formirana protekla dva tjedna, nakon ruske agresije na Ukrajinu. Utopljenicima u većinu svaki se drukčiji stav čini skandaloznim po sebi, pa MJ smatra samorazumljivim da je „posve neumjesno usporediti rat u Ukrajini i NATO-ovo bombardiranje u Srbiji“, jer „Međunarodna zajednica je bila relativno jedinstvena u osudi (Miloševićeve) politike, dok je danas sav demokratski svijet privržen temeljnim načelima međunarodnog prava jedinstven u osudi Putinove agresije na Ukrajinu“. Premda nevoljko priznaje da je intervencija u Srbiji bila pravno „diskutabilna“(!?), utopljenik MJ je siguran da je „relativno jedinstvo“ neprijeporni vrutak međunarodnoga prava. Sve su ostalo tek disidenti, izdajice „slobodnoga svijeta“, itd. - koji, ni u kojem smislu, ne mogu imati pravo.

S takvim pravno-filozofijskim obzorom MJ se laća i ozbiljnijih problema, e da bi pokazao da nisam „pravi ekspert“ (što, dakako, nisam ni tvrdio), te da je pogrešna moja tvrdnja iz rečene emisije da se Rusiji može suditi za ratni zločin samo na osnovi odluke Vijeća sigurnosti OUN (a to je, dakako, nemoguće zbog ruske privilegirane pozicije u njemu). MJ se pravi da nije čuo (a možda doista i nije razumio) da sam stalno bio govorio o (ruskoj) agresiji, te o mogućnosti da se agresija osudi kao ratni zločin, što je, i u ovome slučaju, nedvojbeno bitno (jer pojedinačnih zločina uvijek ima na svim stranama). To ga nerazumijevanje (akustički ili intelektualno izazvano) navodi na spominjanje čl. 12 Rimskoga statuta Međunarodnoga kaznenog suda kao krunskoga argumenta, no o tomu se u ovome kontekstu uopće ne radi.

Agresija je kao ratni zločin u Rimskome statuta usvojenome 1998. ostavljena otvorenim pitanjem koje je riješeno tek kasnijim izmjenama i dopunama iz 2010. (NN 12/2013.) . Čl. 15bis ovoga dokumenta jasno kaže (st. 5.): „U pogledu države koja nije stranka ovog Statuta, Sud nije nadležan za zločin agresije kada ga počine njezini državljani ili kada je počinjen na njezinom teritoriju. St. 6. istoga istoga članka dodatno određuje postupak: „Ako Tužitelj zaključi da postoji razborita osnova za nastavak istrage vezane uz zločin agresije, on ili ona prvo utvrđuju je li Vijeće sigurnosti donijelo odluku o zločinu agresije koji je počinila dotična država“. Ima ovdje i dodatnih odredbi koje ostavljaju i malu mogućnost djelovanja ako Vijeće sigurnosti nije odlučilo da je agresija na djelu, s time da sve ove izmjene i dopune važe uz uvjet da ih je „ratificiralo ili prihvatilo“ trideset država stranaka. No, to je već preteška materija za nekoga tko se, poput poslovičnoga dvojkaša, snalazi samo na uvodnim stranicama opsežnih dokumenata. Pa ne dosiže ni pravnu argumentaciju mojega stajališta.

Budući da je strukturalno nesamostalan, MJ rado roni u kompaktnoj većini, kakva se opet jednom globalno pripravlja. No, stari (Ibsenov) uvid ovih dana samo dobiva na snazi: „Najveći neprijatelj istine i slobode u našem društvu jest kompaktna većina“.