Uvesti jasna pravila o važećim potpisima i smanjiti njihov broj

Osim rokova i broja potpisa koji moraju biti prikupljeni, postojeći Zakon o referendumu ne propisuje ni slova o samoj proceduri prikupljanja potpisa, rokovima predaje tih potpisa, kontroli potpisa, a kamoli o pravilima koja bi točno odredila koji su potpisi nevažeći. Zakon, također, ne propisuje tko točno radi provjeru broja i valjanosti potpisa kao ni smiju li tom procesu prisustvovati neovisni promatrači. Zakon je u tom dijelu potpuno šupalj i uzrok je kaosu koji otpočetka prati pokretanje dvaju referendumskih inicijativa – Istina o Istanbulskoj i Narod odlučuje.

Cirkus je kulminirao kada je Ministarstvo uprave, odnosno povjerenstvo koje je postavio ministar uprave Kuščević, utvrdilo da nema dovoljno važećih potpisa. Zbog nedostatka jasnog zakonskog propisa u kojim je slučajevima potpis nevažeći, dogodilo se da je za obje inicijative čak 30.000 potpisa proglašeno nečitkim, da nije usklađeno ime i prezime s OIB-om itd. Dakle, ukupno 60-ak tisuća potpisa je propalo, odnosno ubačeno u kategoriju u kojoj nije točno specificirano koliko je nečitkih potpisa, a koliko onih gdje je se netko umjesto Kata potpisao Katica ili slično...

Zato je neophodno da novi Zakon o referendumu, koji je premijer Plenković najavio za četvrti kvartal 2019. godine, detaljno i jasno propiše cijelu proceduru od prikupljanja do predaje potpisa. Dakle, u kojem roku inicijative, kada ih prikupe, potpise moraju predati Saboru da bi se izbjegla sumnja da se i izvan roka od 15 dana skupljalo potpise. Zatim, u kojem roku država mora prionuti provjeri potpisa, tko točno radi provjeru i prema kojim pravilima o važećim potpisima.

Budući da je u Hrvatskoj za pokretanje narodnog referenduma u samo 15 dana potrebno prikupiti 10 posto potpisa birača, odnosno najmanje 374.740 potpisa, dok je u članicama EU taj rok dulji – 30 dana, a broj potrebnih potpisa manji – pet posto, nameće se zaključak da bi broj potpisa trebalo smanjiti, a rok za prikupljanje produljiti.

Prof. Branko Smerdel, šef Katedre za ustavno pravo, već dugo upozorava kako je nužno vratiti prag za održavanje referenduma. Naime, kada se na referendumu odlučivalo o ulasku u EU, zbog straha da on ne propadne, država je izmijenila zakon pa je propisala da je nacionalni referendum važeći ako odluku donese većina izašlih birača, a izbacila da na referendum mora izaći 50 posto plus jedan birač kako bi on bio valjan.

Dakle, po postojećim pravilima da na referendum izađu tri birača i dva budu za, on je valjan. Istovremeno, za lokalne referendume ostalo je vrijediti da mora izaći više od 50 posto birača pa zbog toga nijedan ne prolazi. Iako prof. Smerdel zagovara povratak tog cenzusa, razne nevladine organizacije u svojim su analizama podržale odbacivanje tog praga jer je time olakšano održavanje referenduma.

Budući da je Vlada najavila novi Zakon o referendumu, sada se samo postavlja pitanje hoće li ga napisati na način da se referendumske inicijative otežaju ili će ga optimalno urediti. Još 2015. godine SDP je predlagao da se potpisi za narodne referendume prikupljaju u uredima državne uprave jer bi se na taj način, branili su svoj prijedlog, automatski unosili valjani potpisi s obzirom na to da bi bio omogućen pristup registru birača i svakog bi se dana točno znalo koliko je potpisa prikupljeno. Međutim, građanske inicijative i tada i sada sporile su taj prijedlog jer ga smatraju svojevrsnim “big brotherom” – dakle, država bi odmah imala uvid tko se odazvao inicijativi, dok je drugi problem radno vrijeme tih ureda državne uprave te njihova dostupnost zaposlenom čovjeku.

Upitno je i hoće li Vlada ići na smanjivanje potrebnog broja potpisa te produljenje roka za njihovo prikupljanje. Vlada je zasad tek krenula u proceduru izmjena pravila o financiranju referenduma pa ubuduće donacije za referendumske inicijative neće smjeti biti anonimne. Međutim, to se ne mijenja kroz Zakon o referendumu, nego zakon koji regulira financiranje i promidžbu političkih stranaka.

I to je dobra Vladina odluka premda je građanske inicijative nisu doživjele dobronamjernom jer tvrde da mnogim donatorima nije ugodno kada se zna podupiru li oni neki referendum, posebice kada se on kosi sa željama i stavovima vlasti. U Hrvatskoj su dosad održana tek tri referenduma, onaj o hrvatskoj samostalnosti, o ulasku u EU te narodni referendum o ustavnoj definiciji braka. Bilo je čak 14 referendumskih inicijativa, ali one su propale.

Novi zakon o referendumu neophodan je jer referendumi postaju sve češći oblik izražavanja, posebice nezadovoljnih društvenih grupacija, pa je tim čudnije da ta materija već nije izmijenjena. S druge strane, kada su pravila nejasna i nedefinirana, onda je lov u mutnom tim lakši i lakše je osporiti referendumske inicijative, posebice ako je broj prikupljenih potpisa tijesan. Sada je posebno nejasno tko će odrediti je li neki potpis koji je proglašen nevažećim nakon uvida zainteresirane javnosti možda ipak važeći jer postojeći zakon ni to nije propisao.

Dakle, nejasno je mogu li inicijative ipak među nevažećim potpisima navući još koji važeći. Za referendum o izmjeni izbornih pravila nedostaje samo 3290 potpisa, što se ne čini nedostižnim. Posve je sigurno da će izrada novog Zakona o referendumu izazvati nove prijepore u javnosti jer se interesi predlagatelja zakona i zainteresiranih inicijativa sigurno neće poklapati. Nova runda nadmudrivanja i optuživanja na relaciji civilnog društva i Vlade tek kreće...