Uoči Božića i pred kraj ove izazovne i teške godine obilježene pandemijom, razgovarali smo s vrhbosanskim nadbiskupom, kardinalom Vinkom Puljićem nakon što je i sam prebolio COVID-19 i izašao iz sarajevske bolnice.
Kako ste, kako se osjećate nakon što ste preboljeli COVID-19?
U ovom vremenu sam s narodom živio i s narodom bolovao. To je važno iskustvo. Hvala dobrim ljudima koji su i nadbiskupu Vukšiću i meni pomogli da na vrijeme pristupimo borbi sa zarazom COVID-19. Brojni su nas pratili molitvom pa im ovom prilikom zahvaljujem. Također zahvaljujem i medicinskom osoblju, počevši od dr. Gavrankapetanovića do svih djelatnika, koji su bili ne samo profesionalni, nego i vrlo humani. U prvi mah sam pomislio da su takvi prema nama, a onda sam uvidio da su takvi prema svim pacijentima. Čim smo ušli u bolnicu, poslušno smo prihvaćali liječničke savjete i redovno uzimali lijekove. Susreo sam različite bolesnike i vidio sam što im znači ohrabrujuća riječ i podrška u borbi s tom zarazom. Vidio sam što to znači i za medicinsko osoblje koje neumorno radi sa zaraženima uz rizik za sebe i svoju obitelj.
Hoćete li se cijepiti protiv koronavirusa?
Nužno je pronaći cjepivo protiv COVID-19 i pomoći ljudima. Međutim, postoji i etička nota koja će za mene, čovjeka vjere, uvjetovati hoću li ga primiti ili ne. Ako se ono pravi tako da se u nekoj fazi dobivanja cjepiva koriste stanične linije ljudskih embrija, po savjesti ne mogu prihvatiti da se od ubijene nerođene djece pravi cjepivo da bi se pomoglo ljudima. Čekam stručno razmatranje o tom cjepivu i to će mi pomoći donijeti odluku. Nije upitno cijepiti se ili ne, nego biti sudionikom u stvarima koje su protiv kršćanskog morala.
VIDEO Vinko Puljić o ratnim godinama u Sarajevu, koronavirusu i važnosti dijaloga
Koronavirus je poremetio živote brojnih ljudi, brojni kažu da slijede još veća životna iskušenja, beznađe, nesigurnost... Što savjetujete ljudima?
Stvorena je takva klima, gdje god se traži žrtva od nje se bježi. Odgajani smo da netko drugi treba misliti i činiti umjesto nas, a nama ostaje kukati nad stanjem. Onda nije čudno da se olako upada u beznađe. Nismo odgajali generacije da se nose s izazovima života. Nitko u životu nije ništa veliko ostvario ako se nije napatio. Nije Isus uzalud svojim učenicima poručio da onaj tko ga želi slijediti treba uzeti svoj križ. Odgajamo razmaženu generaciju koja je sposobna kukati. Oni koji su se spremni nesebično žrtvovati ti su sposobni i budućnost graditi. Oni koji su odgajani samo za uživanje, u opasnosti su da postanu agresivni ili lopovi kada bez toga užitka ostanu. Takvi ne grade budućnost nego stvaraju destruktivno društvo.
Zanimljivo je kako teška vremena iznjedre heroje, male ljude velikih djela. Što vam se urezalo u razmišljanje u ovoj krizi?
U ovoj koronavirusnoj krizi čovjek koji imalo misli otkriva svu ljudsku nemoć i ograničenost. Ponovno traži Boga kojega je istjerao i iz društva i iz javnog mnijenja i osobnog života. Koliko god imaju pozitivnih strana, sredstva za komunikaciju jednim su nas dijelom udaljila jedne od drugih. Unatoč svim tim sredstvima, koja su hvale vrijedna, ipak mnoga ne dopuštaju komunikaciju srcem. Ova pandemija mnogim je roditeljima otvorila oči da prepoznaju svoju djecu i da s njima počnu razgovarati kao roditelji. Možda bih još dodao da su mnogi „stali na loptu“ te su počeli misliti i o sebi i o svojim ukućanima. Tamo gdje je to izostalo, znak je da se nešto u čovjeku urušilo.
Brojni i danas propituju što je Dayton, kako ga treba mijenjati, a jedna od strana zalaže se za građansku BiH ili ništa. Vidite li BiH kao zajednicu sretnih pojedinaca i zadovoljnih naroda?
Pomalo je čudna ova inertnost Hrvata koji kukaju kada stvari prođu. Počnimo od poziva da se registriraju u BiH i izađu na izbore. Svi će se ljutiti što drugi odlučuju, a nisu se potrudili dati svoj glas koji će odlučivati. Strategiju ne pravimo na razini naroda, nego na razini stranke. Previše je bilo uskogrudnosti u stvaranju strategije. Ne možemo očekivati da će se netko drugi zauzeti za nas ako mi ne znamo što hoćemo. Kasno smo se sjetili da treba neke stvari rješavati, a sada su nastale i lokalne i međunarodne igre oko hrvatskog pitanja u BiH. Mi biskupi u nekoliko smo navrata ponudili svoje prijedloge, pa ih nitko nije uvažio, tako da nema smisla više nuditi. Također smo uputili svoju reakciju prije potpisa Daytonskog sporazuma gotovo u istom stilu kao i sada nakon 25 godina. Naišli smo na „zatvorena vrata“ javnog mnijenja, medijskog i političkog, lokalnog i međunarodnog. Zato ne želim o tome puno govoriti.
Nedavno ste rekli da se Hrvate gura u treći entitet. Je li to rješenje?
O tome sam toliko puta govorio da nema smisla ponavljati, jer nema koristi. Bit će onako kako su moćnici zamislili.
Kako onda odgovoriti dominaciji, brojni uspoređuju stanje u BiH s onim iz Jugoslavije u tome smislu?! Što smo učinili da složno zastupamo stavove koji su za naš ostanak i opstanak?
Slušajući kako nas „neki brane“ dođe mi da kažem: „Molim vas, ostavite nas na miru, ako nam nećete pomoći, nemojte nas tako braniti da protivnicima dajete batinu da nas lupaju.“ Ima u nama još žilavosti, izdržat ćemo i ove „luđačke košulje“ i opstat ćemo ono što jesmo na svojim korijenima.
Deklarativno svi su za EU, ali ne rade u tome pravcu. Što bi ta promjena značila za ovu zemlju?
Često EU uspoređujem s BiH. Ako BiH ne može opstati u svojoj različitosti i jednakopravnosti, neće ni EU. Tko god ne poštuje tu različitost identiteta u ovoj zemlji, taj sprema novi sukob. Ne mogu razumjeti taj stil guranja građanske države, a tako se žestoko bore za svoj identitet. Bilo bi pošteno da ono što za sebe traže priznaju i drugima i drukčijima.
Česti su istupi političara iz Zagreba koji su sada jedinstveni oko toga da Hrvati u BiH moraju biti jednakopravni. Je li dovoljno to što čine za sunarodnjake?
Hvala Bogu da u posljednje vrijeme vladajući u RH imaju jedinstven stav oko opstanka Hrvata u BiH. O tome ovisi i opstanak katolika, jer većina katolika u BiH su Hrvati. Hvala im što su zauzeli jasan i odlučan stav, makar u BiH postoji čudan naboj mržnje prema tome, a koji se pomalo prenosi i na teren.
Ljudi su počeli gubiti nadu da će kardinal Stepinac biti proglašen svetim. Dokad će Sveta Stolica taktizirati oko ovoga pitanja?
Nije upitna svetost bl. Stepinca! Njemu se molimo i on nam je uzor hrabrosti vjere i ustrajnog pouzdanja u Boga, svjedok vjernosti Bogu, Crkvi i svom narodu. Ta Papina gesta probudila nas je da počnemo zaista cijeniti velikane duha koje nam je Bog dao. Inače mi vrlo brzo zaboravljamo one koji su nam namrli baštinu vjere. Ovako se čašćenje bl. Stepinca itekako ukorijenilo u biće hrvatskog naroda i drugih naroda. Što se čudimo tome da oni koji nas ne vole izmišljaju smicalice? I to se očitovalo kroz Komisiju koja je radila. Pokazalo se kako su pojedine strane tumačile povijest kroz mitologiju. Moglo se vidjeti mnogo onih koji se „busaju u prsa“ da su teolozi pa se nadmeću svojim „proročkim glasom“, dijeleći lekcije kako bi mi biskupi trebali govoriti. Nisam baš vidio da ih se argumentima ušutka u medijima, nego se to prešućuje. Možda je i bolje ne davati im na važnosti.
ima li neki Hrvat da komentira ... nama je Božić pa komentiraju neki kojima očigledno nije Božić .Po komentarima vidim da nisu ljudi dobre volje , mrze , lažu , vrijeđaju