Ovako je papa govorio o gayevima: “Žalosno je kada homoseksualne osobe postanu objekt nasilne mržnje, bilo u govorenju, bilo u djelovanju. Takvo ponašanje mora naići na žestoku osudu crkvenih pastira kad god se pojave.” Ovako je papa ošinuo po svećenicima: “Koliko još Krist treba patiti u Crkvi zbog grijeha svojih službenika! Koliko prljavštine u samoj Crkvi! Koliko umišljenosti i samodostatnosti među samim svećenicima! Koliko zloporaba Božje Riječi, koliko ispraznog kulta u kojem slavimo sebe a ne Njega! Koliko malo vjere u tolikim praznim teorijama!”
Ovako je papa govorio o “vatikanskoj banci” i mondenoj Crkvi ogrezloj u materijalno: “Samo slobodna od kuverti (s novcem), od materijalnih i političkih privilegija, Crkva se može bolje posvetiti cijelom svijetu na istinski kršćanski način, tek tada može uistinu biti otvorena svijetu, ne biti samodostatna.” Ovako je govorio o siromasima kao prioritetu Crkve: “Ako odbijamo dijeliti ono što imamo sa siromasima, s onima na rubovima, onda naša vjera ništa ne vrijedi, onda slavimo lažnoga boga, Mamona.”
Konzervativci škripe zubima
Ovako je papa govorio o ženi u Crkvi: “Izuzetno je važno, kako pod teološkim, tako i pod antropološkim vidom, da žena bude u središtu kršćanstva. Preko Marije i drugih žena u povijesti Crkve, ženski element je stavljen u središte kršćanske religije.” A ovo je manifest papina liberalizma na kojeg konzervativci mogu samo škripati zubima: “Iznad pape, kao obvezujuće pretenzije crkvenog autoriteta, stoji savjest svakog pojedinca koja se treba slušati prije svega drugoga, pa ako je potrebno i protiv samih crkvenih autoriteta. Naglasak na pojedincu, čija je savjest vrhovno i zadnje sudište, savjest koja je posljednja instanca nad pretenzijama društvenih skupina među kojima je i Crkva, jest princip koji se suprotstavlja rastućim totalitarizmima.”
A o Crkvi i svojoj ulozi je ovako govorio: “Crkva nije Crkva papa i gospodara svijeta, Crkva koja bi nas fascinirala svojom moći kako bi nas zaposjela, već Crkva trpećih, posljednjih, onih na rubu koji su mjera naše vjere, naš ispit savjesti u zadaći u kojoj smo toliko puta zakazali!” Ako mislite da su ovo “revolucionarne” misli i tvrdnje pape Franje, nisu, ovu su jedni među stotinama sličnih citata koje je izgovorio papa Benedikt XVI. U tom svjetlu, što je to tako “revolucionarno”, “nikada dosad izrečeno” ili učinjeno u pojavku pape Franje, gdje je taj “diskontinuitet” s prethodnicima? Jedino u stilu koji nosi biljeg tipičnog latinoameričkog populizma, populizma koji nije uvijek negativan pojam.
Bog čuvao od obožavatelja
No kako to da se na identične Benediktove izjave i “revolucionarne” (samo)kritike nije dizala tolika pozitivna medijska prašina? Odgovor je, možda, u palanačkom duhu, u onome što je Leopardi nazvao “filozofijom žurnala”, palanke kojoj je jedini kriterij kult aktualnosti, poza i dojam, pri čemu, što se veći tupan bavi određenim društvenim fenomenima, što manje zna ima jače teze. I ovaj posljednji intervju koji je papa Franjo dao Spadaru, također je globalno odjeknuo kao “neviđena novost”, koja bi umah “zastarjela” da se povuče paralela kao iz gornjeg dijela ovog teksta. I dok se palanka divi “čudu neviđenom”, ovo je prava prigoda da se prisjetimo Eliota koji se zgražao nad palankom, nad provincijalizmom, ali ne prostornim nego vremenskim koji ima pamćenje poput kokoši: “U naše doba, kad se čini da su ljudi više nego ikad prije skloni brkati mudrost sa znanjem, a znanje s informacijom te pokušavaju životne probleme riješiti uz pomoć tehnike, javlja se nova vrsta provincijalizma.
Taj provincijalizam nije prostorni, nego vremenski; on je od one vrste za koju je povijest samo kronika ljudskih izuma što su poslužili svrsi, a zatim bačeni u staro željezo. Opasnost je od takva provincijalizma u tome što mi svi zajedno, svi ljudi na zemaljskoj kugli možemo postati provincijalni; a oni koji se nisu voljni prikloniti provincijalizmu, mogu jedino postati pustinjaci. Kada bi ova vrsta provincijalizma vodila većoj toleranciji, u smislu popustljivosti, moglo bi se više toga reći njoj u prilog; no, čini se vjerojatnijim kako će nas dovesti do veće ravnodušnosti, i to u onim stvarima u kojima se moramo držati jasne dogme ili mjerila, a do veće netolerantnosti u stvarima koje bi se mogle prepustiti lokalnom ili osobnom izboru.”
Stoga papu Franju, koji je poput pjesnika postao, ni kriv ni dužan, “čuđenje u svijetu”, neka Bog čuva od njegovih obožavatelja. Hvaljen Isus i Marija!