Uvodi se bunjevački jezik u Srbiji, ali 17 tisuća Hrvata pravoslavaca u Hrvatskoj ne može dobiti svoju Crkvu

Subota 27. veljače

MA ŠTO ĆE NAM GOSPODARSTVO I STANDARD, VAŽNO JE DA JE HRVATSKA POLITIČKI STABILNA

Politička stabilnost Hrvatske, iz koje je vlast stvorila politički mit, za bolji život i konkurentno gospodarstvo ne znači manje-više ništa. Čitamo u našem listu dva razočaravajuća teksta s naslovima – “Hrvatska gubi tvornicu za tvornicom: ostali smo i bez tržišta i bez domaće sirovine” i “Zašto je ‘politički nestabilna’ naša susjeda Slovenija toliko uspješnija i bogatija od ‘politički stabilne’ Hrvatske”.

U prvom se do beskraja nabrajaju propale hrvatske tvornice, proizvodnje, kombinati..., a kao glavni razlozi navode se gubici tržišta – izgubljeno je jugoslavensko tržište, a “najkobnijim se za mnoge pokazalo otvaranje tržišta nakon ulaska RH u EU”.

Dakle, još jedna Plenkovićeva svetinja, Europska unija, pokazala se zlokobnom – od ulaska u EU Hrvatska sve više propada. I dok se u prvom tekstu nižu nestanci nekad dobrih hrvatskih poduzeća, u drugom se nižu česte promjene vlada u Sloveniji, prijevremeni izbori, pokušaji oporbe da sruši Janšinu vlast..., što je posve suprotno stanju u Hrvatskoj. Unatoč tome, Slovenija je u samom vrhu EU po gospodarskoj uspješnosti, od koje smo mi vrlo daleko te kao i uvijek živimo u magli koju nam pušta vlast, ovaj put u magli stabilnosti.

Nedjelja 28. veljače

BIDENOV MANDAT – ZA POČETAK BOMBARDIRANJE U SIRIJI KAO IZLAZAK U ŠETNJU

Zacijelo Joe Biden još uvelike stječe navike boravka u Bijeloj kući, no za jednu američku naviku – za krvoprolića u svijetu – ne treba mu vrijeme. Amerikanci su bombardirali proiranske baze u Siriji koje su “ugrožavale zapadne interese” i usmrtili 17 osoba. Ako je bilo prigovora da je već u poodmaklim godinama, Biden se ponio kao mladić, ako se hoće držati obećanja da će biti drukčiji od Trumpa, koji nije započeo nijedan rat, a Ameriku je izvlačio iz postojećih sukoba, onda se vrlo brzo pokazao djelotvornim, ako je htio da se po jutru dan poznaje te odmah nastaviti tradiciju američke agresivnosti koja je jedna od nacionalnih odlika, onda mu je početak vladavine obećavajući, ako ga treba pohvaliti zbog izbora napadačkog cilja, pohvalu zaslužuje, jer kad Amerikanci ubijaju po Bliskom istoku, to je kao da idu u šetnju. Nismo čuli previše reakcija na američko bombardiranje, možda su ih naši mediji slabo prenosili, a možda ga se “cijeli svijet” koji je u vrijeme američkih izbora bio za njega ne može tek tako odreći. Zbog jednog rutinskog ubijanja! Nema ni reakcija hrvatskih ljevičara koji su Trumpa ismijavali i zbog načina na koji jede juhu, a nekmoli bi mu oprostili zločinstva po svijetu.

Ponedjeljak 1. ožujka

BANDIĆ JE POZNAVAO ZAGREB KAO SVOJE VLASTITO SELO

Prvi je ožujka, “povijesni dan” kad mogu sjesti na terasu kafića i popiti kavu. Osjećaj je lijep, kao kad se nakon duljeg vremena vraćate kući. Ispred sebe imam različite novine koje gotovo cijele brojeve posvećuju Milanu Bandiću. Što ga je učinilo jedinstvenim? Zagreb je europski grad, s europskim nasljeđem i europskom arhitekturom, s poviješću koja je pratila stoljeća zbivanja – političkih, gospodarskih, umjetničkih, modnih, sportskih... – u najvećim europskim metropolama.

Takvom Zagrebu Bandić je bio potpuna suprotnost. Ambicija iz hercegovačke zabiti koja će više od dva desetljeća vladati sredinom nimalo sličnom njegovu rodnom kraju. Ali taj kraj ima jedan ideal, jednu svetost u koju se vjeruje kao u Boga, ona se i izgovara kao Božje ime, s beskrajnim štovanjem. A ta svetost je – Zagreb. Bandić je taj osjećaj svetosti Zagreba nosio u sebi cio život, osjećaj koji se miješao i ujedinjavao s njegovim provincijskim podrijetlom i seljačkom dušom. U upravljanje metropolom unio je ono što je imao kao dijete koje poznaje svaki kutak svoga sela – poznavao je svaku zagrebačku uličicu, svaku kuću, svako drvo, svaku lokvu, svaki cvijet, svaku njegovu potrebu, kao nitko prije i poslije njega.

Utorak 2. ožujka

HDZ JE IMAO PRVOG GRADONAČELNIKA ZAGREBA

Dugogodišnji suradnik Milana Bandića Duško Ljuština tvrdi kako “desnica nikad nije osvojila izbore u Zagrebu.” Zagreb nikad nije osvojila ljevica, ako je Bandić pobjeđivao na izborima i kao član SDP-a, on nikad nije bio ljevica. I čini se da se Ljuštini iz pamćenja izbrisalo ono što je htio izbrisati – Boris Buzančić bio je prvi zagrebački gradonačelnik u samostalnoj Hrvatskoj i bio je član HDZ-a.

Na prvim izborima Zagreb je bio HDZova utvrda, a zacijelo je kriva sama stranka što će poslije izgubiti premoć u metropoli. No možda je na lokalnim izborima u svibnju vrati. U javnosti se favorizira Tomislav Tomašević, velikih ambicija ima i SDP, ali u dosadašnjih trideset godina Zagreb nikad nije bio takav da bi u njemu dominirali ljevičari poput Klisovića i Tomaševića, koji je bio u koaliciji s ultralijevom strankom poznatom po izjavi svoga čelnika – “Serem im se na Bleiburg”. Ako mu HDZ dobro pripremi kampanju, Davor Filipović mogao bi u drugi krug, a za mnoge bi Zagrepčane bili prihvatljiviji i Škoro (DP) i Troskot (Most) nego Klisović i Tomašević, čiji su lijevi prethodnici u Zagrebu 1945. i poslije učinili nezapamćene zločine – još postoje deseci neistraženih masovnih grobnica.

Srijeda 3. ožujka

DOPODNE VLADAJU BANSKI DVORI, POPODNE PANTOVČAK

Dokad ćemo živjeti u političkoj rascijepljenosti? Jedva da ima važnijeg posla ili odluke Vlade i premijera Plenkovića a da ne stigne Milanovićev prigovor. Istodobno neke odluke i stajališta predsjednika države izazivaju neugodna protivljenja izvršne vlasti. Dok, na primjer, Plenković i Jandroković odlučno zagovaraju izbor predsjednika Vrhovnog suda po zakonu, Milanović traži da se ukine zakon koji ga sprečava da predloži svog kandidata, jer je protuustavan, a premijeru poručuje da se ne petlja u ono što nije njegov posao.

Čini se da nijedna strana neće popustiti, pa nas čeka nastavak javne zabave u kojoj se postavlja vrlo ozbiljno pitanje – tko krši Ustav, predsjednik države ili Vlada? Ima li sličnih sporova u civiliziranim zemljama ili smo na razini najprimitivnijih državnih zajednica u kojima se dograbe časni poglavice? Stožer civilne zaštite već više od godinu dana uvodi zabrane, pa ih ublažava, pa ih pojačava, no je li cijelo to vrijeme – legalan? Milanović napominje kako smo “zemlja ljudskih prava, članica Europske unije” i kako jedan “neustavni bastard”, “grupa koju nitko nije birao”, ne može upravljati državom. Kojom Banski dvori upravljaju prije, a Pantovčak poslije podne.

Četvrtak 4. ožujka

BOLESNICI ŽRTVE GRAMZIVIH VELEDROGERIJA I VLASTI

Naslovi kažu – “Najviše plaće u farmaciji i informacijskim tehnologijama”, “Među 25 tvrtki s najboljim plaćama čak je deset farmaceutskih: Prodaju sve skuplje lijekove i imaju najbolje plaće u Hrvatskoj”, “Najveće prosječne plaće u farmaceutskoj industriji” itd., itd. Ali po žalopojkama veledrogerija čovjek bi rekao da je riječ o velikoj nepravdi koju im neplaćanjem čine bolnice i država. Istina, dug je veledrogerijama golem, navodno veći od šest milijardi kuna i svaki mjesec enormno raste.

Najgore je u svemu što su najviše ugroženi oni bez kojih ni bolnice, ni farmaceutska industrija, ni veledrogerije ne bi postojali – bolesnici. Jer, veledrogerije ucjenjuju bolnice, točnije, nema isporuke lijekova dok ne platite dugove. Priča se ponavlja iz godine u godinu, kakvo-takvo rješenje ipak se nađe. Sada premijer Plenković ističe kako smo u prošloj godini zbog korone imali “enormne izdatke za zdravstvo” te da će ministri Beroš i Marić tražiti rješenja u razgovoru s veledrogerijama. Ali ni u vrijeme korone ni u “zdravo” vrijeme nismo pročitali da je nestalo novca za političke elite i birokraciju. Tako su bolesnici žrtve gramzive države i još gramzivije farmaceutske industrije.

Petak 5. ožujka

HRVATSKA IMA ODGOVOR NA BUNJEVAČKI JEZIK

Kako popratiti moguće uvođenje bunjevačkog jezika u Subotici? Taj novi jezik predlaže gradonačelnik Subotice na inicijativu Nacionalnog vijeća bunjevačke nacionalne manjine koje to radi u dosluhu s Vučićevom Srpskom naprednom strankom te je u pozadini protuhrvatska politika. Predsjednik vojvođanskog Demokratskog saveza Hrvata Tomislav Žigmanov priznaje legitimnost tog prijedloga, ali tvrdi da se Bunjevcima izjasnilo samo 9,78 posto stanovnika a po zakonu je potrebno 15 posto da bi manjina imala svoj jezik.

Hrvatska ima vrlo djelotvoran odgovor na to novo nijekanje Hrvata u Srbiji i pretvaranje u Bunjevce, i to odgovor koji ne mora imati političku pozadinu. Već dugo Hrvatska pravoslavna crkva, pozivajući se na činjenicu da se gotovo 17 tisuća Hrvata izjasnilo kao pravoslavci, traži od nadležnih institucija u Hrvatskoj da je registriraju kao vjersku zajednicu. Načelno su se za registraciju izjasnili i neki sociolozi, kao i naš kolega u Večernjaku Darko Pavičić, dakako, isključivo ako je riječ o vjerskim motivima. Ali tko bi se usudio registrirati HPC!? Ma nitko, jer zna da bi od druga Milorada Pupovca, moćnijeg od svake vlasti u Hrvatskoj, dobio po prstima koji bi mu trnuli cijeli život.