Uz bučni mit o Aleksandri Zec 
šuti se o 400 ubijene hrvatske djece

Stvoreno je obilje negativnih mitova o Domovinskom ratu koje ljevičarski autori u novinama, knjigama, na televizijama, u filmovima... zlorabe do iznemoglosti. Tako je stvoren mit o tome kako nije procesuiran nijedan od zločina što su ih napravili Hrvati, premda je osuđeno nekoliko tisuća hrvatskih vojnika!

Stvoren je mit o ubojstvu više od šest stotina srpskih civila poslije Oluje, a onda je sam Haaški sud prihvatio podatak o četrdesetak stradalih. Naveliko se ljevičarstvo pripremalo na presudu poslije žalbe generala Gotovine i Markača, očekujući potvrdu prvostupanjske odluke, pa su uoči konačnoga sudskog pravorijeka na portalima objavljivani tekstovi puni zluradosti i veselja što će to biti “presuda Tuđmanovoj Hrvatskoj”.

Jedan od najustrajnijih mitova jest sudbina na Sljemenu ubijene srpske djevojčice Aleksandre Zec i njezine obitelji. Za koji dan, u utorak, u riječkom HKD Teatru bit će premijera predstave “Aleksandra Zec” redatelja Olivera Frljića. Nitko moralan i normalan ne spori da je njezino ubojstvo brutalno da brutalnije ne može biti. Međutim, što s jednako brutalnim ubojstvima četiri stotine hrvatske djece, četiri stotine hrvatskih Aleksandri Zec, koje su bezimene, kojih nema u novinskim napisima, filmovima, kazališnim predstavama? A nema ih zato što su za Jurice Pavičiće, Frljiće, Tomiće, Jergoviće i druge ubojstva Hrvata prirodna stvar, dio ideologije. Oni već desetljećima provociraju tankoćutnost javnosti dirljivom pričom o samo jednoj žrtvi rata, pretvarajući je u simbol hrvatske okrutnosti kao da nije riječ o ratu i kao da nisu ubijana i hrvatska djeca.

U Slavonskom je Brodu samo u jednoj, 1992. godini, ubijeno 27-ero djece od topničkih i minobacačkih granata te bombi bačenih iz aviona na kojima je bila zvijezda petokraka. Mali Marinko Marinković imao je samo godinu i pol kad je njegov život prekinula srpska granata, ali za Marinka Marinkovića nitko ne zna, njega i stotine druge djece ubijene u ratu zastrla je buka oko jedne srpske djevojčice, zastrla je bezočna šutnja o stradavanju hrvatske djece i Hrvata općenito.

Sotonizirajući Domovinski rat i hrvatski narod, Oliver Frljić dobiva goleme honorare i utire put nekom čelnom mjestu u hrvatskim kazalištima. U izgledu mu je bilo mjesto direktora Drame u zagrebačkom HNK, a sada je kandidat za intendanta riječkog HNK. Tako su se ujedinili strast zgrtanja praćena voljom za moći i opanjkavanje vlastitog naroda, što je uvelike karakteriziralo desetljeća komunističkog terora nad Hrvatima, kojem često Hrvati nisu bili motiv nego sredstvo, a motiv su bili novac i karijera.

Gotovo u svakom od svojih brojnih intervjua - u kojima se, naravno, nastoji ulizati ljevičarskom vodstvu države, Josipoviću i Milanoviću, jer zapravo od njih pritječu škude - stilom naredbe zahtijeva od Hrvata da se suoče s ubojstvom Aleksandre Zec. Ali baš ni u jednom od tih intervjua nije ga zanimalo četiri stotine ubijene hrvatske djece. Kad će se sam Frljić suočiti s činjenicom da u odnosu na svoje kolege ima povlastice u fondovima, kazališnim i festivalskim upravama, u visini honorara, u pomami za čelnim mjestima, u medijima u kojima se urednici tresu od straha kad im se prigovori da nisu dovoljno propagirali toga jurišnika mrtvačkoga glasa?

Ljudski je i normalno imati sućuti prema sudbini Aleksandre zec i njezine obitelji, ali prema Frljićevom, Brešanovom, Pavičićevom, Tomićevom, Jergovićevom... interpretacijom toga slučaja može se imati samo prezir. Isto kao što bi trebalo napisati povijest karijera napravljenih na političkim smicanjima u komunizmu, sličnu bi povijest trebalo napisati i u samostalnoj Hrvatskoj. Ne zbog spomenutih i drugih autora nego zbog poštene javnosti trebalo bi se upitati neće li nekad njihova djeca osjetiti miris krvarine kojom joj kupuju kruh i mlijeko, krvarine zarađene na ubojstvu istine o stradanjima vlastitoga naroda i na sotoniziranju toga naroda.