Čim je objavljen proračun, ekonomski analitičar Velimir Šonje rekao je da će 2013. biti godina istine, a u razgovoru navodi gdje su dosad griješili i Vlada i guverner.
Šta će nam donijeti smanjenje investicijskog rejtinga?
Kratkoročno nema drame, no već u srednjem roku riječ će biti o skupljem zaduživanju, dodatnom teretu kamata, manjem priljevu kapitala, manje investicija, nižem rastu i manje otvorenih radnih mjesta. Tu je i katastrofalna reputacija. U EU ne ulazimo kao ozbiljna zemlja sposobna upravljati svojim gospodarstvom i financijama, nego kao tipičan južnoeuropski bolesnik.
Gdje je Vlada pogriješila?
Obećali su solidan proračunski plan za 2012. Još u rujnu u smjernicama ekonomske i fiskalne politike (na temelju kojih je Fitch poboljšao izglede!) držali su se toga plana, da bi u studenom u samo tri dana promijenili plan za 2012. i bitno promijenili plan za 2013. Ako se tako ponašate u privatnom poslu, izgubit ćete i vjerodostojnost i posao, a ako se tako ponašate dok vodite državu, izgubit ćete puno više, što smo sada vidjeli. Bilo bi bolje da nisu objavljivali te lijepe i njima očito neostvarive brojke početkom godine i u rujnu, jer ne bi zavarali ni javnost ni rejtinške agencije. Izgubili bismo rejting na početku mandata i od te bismo točke odlučnije krenuli u reforme. Ovako smo izgubili godinu dana u potpuno besmislenoj političkoj ekvilibristici. Naravno, ni ozbiljnije strukturne reforme nisu pokrenute.
Dan uoči objave odluke S&P-a guverner Vujčić poručio je da će braniti tečaj pod svaku cijenu. Koja je to cijena? Treba li je platiti?
Nemam nikakve sumnje u to da HNB može braniti razinu tečaja ili kontrolirati njegove fluktuacije ako se pojave pritisci u jednu ili drugu stranu.
I prije ste se zalagali za aranžman s MMF-om. Kako komentirate izjavu ministra Linića da neće pregovarati s MMF-om ako smanjenje plaća bude njihov uvjet?
Nastavlja se populističko-demagoški pakt. Iako su Vlada, oporba, sindikati i druge interesne skupine koje žive od proračuna i širi javni sektor (javna poduzeća) naizgled snažno sukobljeni i jedni drugima nezadovoljni, oni su prešutno suglasni u tome da jedni drugima čuvaju leđa. Zato se fantastičnom brzinom koju možemo mjeriti u satima formira novi anti-MMF blok pod krinkom kritike rejtinških agencija koje su, navodno, dio nekakve svjetske urote i “klase” (Ribić), a iza svega se želi podgrijavati iluzija da sve možemo sami. Jedino predsjednik Josipović nije pristao uz tu obmanu jer ima obrazovanog savjetnika koji mu realno prikazuje stvari. Sve podsjeća na 2009. kada je temeljem pakta Rohatinskog s Vladom oslobođena ogromna količina novca u bankarskom sustavu koja je završila u financiranju države i koja je poslužila za odgodu ekonomske reforme Hrvatske. Političari i sindikati samo žele kupovati vrijeme, njih izgleda ne zanima kako će izgledati Hrvatska za 3, 5 ili 10 godina i kako će živjeti naša djeca. Oni ne govore o tome koliko je povećan hrvatski javni dug od 2009. do danas i koliko će se povećati sljedećih godina ako se omogući nastavak jeftinog financiranja ovakvog javnog sektora. Oni prešućuju razloge koji su doveli do toga da svaka deseta prikupljena proračunska kuna mora ići na otplatu kamata. Dakle, sada se pokušava na isti način postići pakt sa Vujčićem, ne bi li se za još godinu ili dvije odgodilo neizbježno ako on banke preplavi novcem koji će se koristiti za financiranje deficita i otplatu starih dugova. MMF bi bio potpuno nevažan da smo mi u stanju razumjeti elementarne ekonomske stvari i voditi koliko-toliko zrelu ekonomsku i financijsku politiku. Najveći gubitnik u svemu tome bio je, ostao i bit će privatni sektor, nezaposleni i isključeni s tržišta rada, tj. svi oni koji nemaju pristup prešutnom populističko-demagoškom paktu i koji su šutljivi zbog prirodnog oportunizma, nedostatka vremena za bavljenje politikom i izostankom glasnih zagovornika. Nadam se da guverner ovo razumije i da je izvukao pouke iz epizode 2009. kada je i sam, otvoreno ili prešutno, stao uz politiku oslobađanja rezervi i bezrezervnog financiranja države, čime su reforme odgođene. Nadam se da istu pogrešku neće ponoviti i drugi put.
U EU ako uđemo, ulazimo kao bolesna država, država kriminala, kriiminalaca, korupcije, nesposobnih i korumpiranih pravosudnih organa. 20 godina patnje s jedne strane a s druge kriminalnog bogatstva. Tko nas vodi nije ni čudo. Da su znali i bili sposobni procesuiranjem vratiti ukradeno danas ne bi bili u smeću, već bi iz njega uzdignute glave izlazili. Mnogi stručnjaci analitičari bili su vladama nestrućni, ili im nisu smijeli kontrirati. Oni koje se trebalo slušati, tjerani su. Idimo na Zavode, osvrnimo se oko kontejnera, i vidjeti će mo slike bijede, koje smo se užasavali gledajući nekada snimke ratom pogođenih mjesta. Sve analitičke analize takvima ništa dobro ne donose. Gledajući Opačićku i njene vladajuće, uočavamo porast standarda, kojeg da se radi o drugim državnim i javnim službenicima bi bio u manjini. Brinu samo o svojem boljitku, o svojoj vladavini, a o nama zna se.