– Polako se otkriva tko stoji iza ovog pogleda, jedna jako usamljena duša. Očito je godinama bio sam. Vuki ni dodir ne prepoznaje, tako je živio – tim riječima opisuje volonterka Vukija, trogodišnjeg mješanca koji u velikogoričkom Skloništu za životinje čeka čovjeka koji će se pronaći u tom pogledu.
– Ne zna za bolje. Pomiren sa svime, nosio se s robijom od života iz dana u dan. Kada mu je bilo teško – nije imao nikoga. Kada ga je boljelo – nije imao nikoga. Kada nije imao jesti i piti – snalazio se kako je znao jer nije imao nikoga. I sada, kad više nije sam, i dalje se čuva kao kad nije imao nikoga. U skloništu se drži po strani. Neće smetati. Tu i tamo zalaje. Ne traži pažnju. I to me vraća na usporedbu s ranjenim vojnikom koji viče: “Spasite ostale, za mene kasno je!” I srce me boli jer tko zna koliko je puta pogledao prema gore tražeći utjehu, nadu i sreću. Nadajući se da će ugledati prijateljsko lice i dočekati dodir nježne ruke. Kako bi mu godio jedan dobar prijateljski zagrljaj. Onaj u kojem bi mogao opustiti dušu i osloboditi se okova života u grču. Već je bio sve. Bio je napušten, bio je usamljen, bio je potjeran, bio je višak, bio je tužan, bio je gladan, bio je žedan. A kada će biti voljen? To još nikada nije bio – opisuje ga Ana Hećimović Najcer.
Vuki je u velikogoričko sklonište došao kao još jedan napušteni pas. Prođete li pored njegova boksa, možda vas neće ni pogledati, neće poželjeti doći bliže ruci koju ste pružili prema njemu. Gledat će prema vama praznog pogleda, neće vas dozivati lavežom, zacviljeti ako produljite dalje. Nitko ne zna čiji je bio i kako je živio. Nije imao čip, nije imao ime. Nema ni prošlosti jer ne zna ispričati što mu se u njegove tri godine života dogodilo. Svi koju su ga do sada upoznali i uspjeli proći kroz zid koji je sazidao oko sebe sigurni su u jedno – ako i nema prošlosti, budućnost će sigurno imati. Obećali su mu to.
Vukija su prvi put ugledali uz cestu kod sajmišta u Velikoj Gorici, ležao je s malenom kujicom. Kažu, izgledali su kao da čekaju povratak onoga tko ih je ostavio. Kujica je vrlo brzo pronašla sigurnost u skloništu, ali Vuki se nije dao. Bio je nepovjerljiv i bježao je.
– U sklonište ga je dovela djevojka koja mu ostavljala hranu, ona ga je i ulovila. Stigao je podvijena repa i jako uplašen. Nakon nekoliko dana shvatio je da je na sigurnom, dolazio je do nas, dopustio i da ga mazimo, ali uvijek je bio oprezan – kažu djelatnice skloništa. Prolazili su dani i bile su sve sigurnije da Vuki nije dobro živio. Strah u njegovim očima bio bi veći kad bi mu se približila muška osoba.
– Vuki nije agresivan, već nepovjerljiv. Trudimo se da je što manje u boksu, izvodimo ga u šetnju i privikavamo na ljudski dodir. I napreduje iz dana u dan, veseliji je i sve više zainteresiran za ljude koji dolaze u sklonište – kažu nam djelatnice Kristina i Tanja. Da je Vukiju ovakav život nešto novo, potvrđuje i trener čiju pomoć su potražili volonteri udruge Sigurna kućica, bez kojih u skloništu ništa ne bi bilo isto. Očito je navikao biti sam i mora se naučiti snalaziti, zato je bitno da je oko njega što više ljudi, da s njima ide u šetnju, da ga dodiruju i maze.
– Maleni, nikada nisi imao ljubav, ali, vojniče, glavu gore. Pogledaj oko sebe, postoje ljudi kojima je stalo do tebe. Više nisi sam. Zajedno ćemo dalje, moraš naprijed! Ne gledaj više tako tužno i zamišljeno. Pokušaj zaboraviti. Idemo maleni, nebo je granica. Skupi snage i pogledaj u dobre ljude. Ovaj put te neće boljeti – poručuje volonterka Ana.
Poželite li zagrliti Vukija, pomaziti ga i pokazati da nježnosti ne bole, čeka vas u skloništu u Jagodnom. Za sve ostake informacijem možete nazvati 099/21-21-749.
Divno od ovih vrijednih cura . Zelim im sve najbolje u zivotu kao i tim zivotinjama.