Uz sukob oko RTV signala, s Talijanima sada i bankarski spor

Ispod površine naizgled mirnih, dobrosusjedskih, pa čak i idiličnih odnosa s Republikom Italijom, koja je ujedno ključni hrvatski vanjskotrgovinski partner, dugi niz godina krije se niz složenih, dubokih i financijski vrlo teških neslaganja. Podsjetimo na prastaru priču o gospodarskom pojasu i na sukob vezan za telekomunikacijske frekvencije. Sada tome možemo dodati poprilično težak spor oko nadzora bankarskih institucija u Hrvatskoj. Radi se o složenoj, nipošto vulgarnoj interesnoj priči iza koje se kriju otvorena pitanja kompletnog bankarskog sektora Europe i neriješena regulatorna pitanja.

Kako Večernji list doznaje, trenutačno talijanska središnja banka i Hrvatska narodna banka raspravljaju o regulatornim zahtjevima koje HNB postavlja bankama, a poznato je da banke u talijanskom vlasništvu drže oko polovine imovine hrvatskog bankarskog sektora. Može se, dakle, reći da je pitanje puno dublje nego nekadašnje dramatične rasprave o vrijednosti izlova “hrvatske ribe” talijanskih ribarica u “hrvatskom moru”. Međutim, ta složena stručna rasprava bit će vrlo vjerojatno završena iza debelih vrata dviju nacionalnih bankarskih institucija, bez javne dreke i previše populizma.

Povijest sukoba

Da bi se razumio novi spor između bankarskih regulatornih institucija Hrvatske i Italije, treba najprije znati što se posljednjih godinu dana događalo u hrvatskom bankarskom sektoru. Naime, otprilike toliko dugo traje stanje visoke napetosti između guvernera Hrvatske narodne banke Borisa Vujčića i ključnih hrvatskih poslovnih banaka. Vujčić uporno podržava svog zamjenika Damira Odaka koji kao čovjek zadužen za nadzor u hrvatskim bankama postavlja potpuno nove, puno više zahtjeve za rezervacije prema lošim kreditima. To je, naravno, pojednostavljena priča. Riječ je zapravo o stručnom diplomatsko-lobističkom sukobu domaćih centralnih bankara s poslovnim bankama oko, najšire rečeno, dramatično povećanih kapitalnih zahtjeva koji su bankama ili pojeli znatan dio dobiti ili ih, u nekim slučajevima, čak odveli u gubitke. Domaće su banke još od 2008. godine pod snažnim pritiskom recesije, a sada ih centralna banka dodatno pritišće svojim zahtjevima.

Nije tajna da je niz supermoćnih šefova banaka-majki hrvatskih velikih banaka bez rukavica i u više navrata poručio našim centralnim bankarima kako im njihovi regulatorni zahtjevi nisu prihvatljivi, i to do te mjere da su redom počeli tvrditi kako bankarsko poslovanje u Hrvatskoj prestaje biti isplativo. Usto su redom čelnici velikih stranih banaka počeli postavljati pitanje kako je moguće da HNB podiže zahtjeve za rezervacije prema njihovim hrvatskim bankama kad te banke ionako imaju vrlo visoku kapitaliziranost. Naime, prosječna stopa adekvatnosti kapitala hrvatskog bankarskog sektora čak je 22,99, što je vrlo visoko. Kakva je logika podizati rezervacije, ako je iz adekvatnosti kapitala vidljivo da su hrvatske banke toliko jake da mogu izdržati dodatne udare novootkrivenih loših zajmova? Ukratko, teorija je stranih bankara da ih se dodatno penalizira bez razloga te tako umrtvljuje bankarsko poslovanje te nanosi i šira gospodarska šteta, a ne samo njima kao vlasnicima kroz kresanje profita.

Stav HNB-a, koji nije službeno izlazio u javnost s pozadinom priče, također je poznat. Činjenica je da je koeficijent adekvatnosti kapitala visok, ali ako HNB ostavi visoke kapitalne zahtjeve u tom smislu i podigne rezervacije, onda će biti onemogućeno izvlačenje kapitala u inozemstvo. Kad ne bi bilo rezervacija, onda bi taj kapital bio puno mobilniji. Usto iz HNB-a poručuju da u Hrvatskoj kao nezavisnoj zemlji kapitalni zahtjevi jednostavno moraju biti viši zbog više rizičnosti. Nije najjasnije kako će tu stvari razbistriti europski regulatori.

Kad je grupa banaka nedavno u Sloveniji zapala u probleme, znatan novac migrirao je prema stranim bankama, a on je pak odlazio u – inozemstvo. U slučaju novih šokova HNB se boji takvog scenarija. Dakle, name of the game je, prema HNB-u, blokirati i zaustaviti kapital u Hrvatskoj.

Novo je u toj priči, koja traje već neko vrijeme, da to više nije samo sukob poslovnih banaka s regulatorom u Hrvatskoj nego sada talijanski regulator traži od hrvatskog smanjivanje kapitalnih zahtjeva prema hrvatskim bankama jer su oni regulirani na razini talijanskih grupa. Podsjetimo da samo Zaba i PBZ, kao banke-kćeri UniCredita i Intese, u Hrvatskoj drže 178 milijardi kuna imovine te da su lani, što zbog krize, što zbog zaoštravanja politike HNB-a kad je riječ o kapitalnim zahtjevima, imale dramatično manju dobit. Bruto dobit Zabe manja je za čak 528 milijuna kuna, a ona PBZ-a 238 milijuna. No te banke i dalje su, s obzirom na krizu, u lijepom plusu. Za razliku od njih, valja upozoriti da stanje u ostatku bankarskog sektora postaje poprilično dramatično jer je gotovo pola banaka ostvarilo gubitak. Ukupan gubitak domaćih banaka lani je prešao 940 milijuna kuna, ali je u cijelosti sustav, zahvaljujući velikima, ipak u plusu oko milijardu kuna.

Raspetljavanje odnosa između talijanskog i hrvatskog regulatora moglo bi imati i dublje, europsko značenje. Primjerice, kako će se postaviti austrijski regulatori? S jedne strane interes im je osigurati mobilnost kapitala iz hrvatskih i drugih banaka-kćeri prema austrijskim središnjicama, ali, s druge strane, pitanje je što bi za austrijski financijski sustav značila primjena istog pravila. Naime, neki od važnijih austrijskih banaka u vlasništvu su Talijana.

Za razliku od toga što nije jasno što trenutačno Hrvatska želi s gospodarskim pojasom, potpuno je jasna “ratna fronta” s Italijom kad je riječ o ometanju radijskog i TV signala. Podsjetimo, već nekoliko godina građani priobalnog dijela i otoka jednostavno ne mogu putem odašiljača pratiti domaće TV i radiopostaje. Zašto? Jer su prilikom digitalizacije signala Talijani naprosto zanemarili međunarodne dogovore i frekvencije raspodijelili prema nekim svojim internim pravilima. Bez pardona su se ubacili i na frekvencije koje po međunarodnim sporazumima pripadaju Hrvatskoj.

Talijanski nakladnici i dalje odašilju na frekvencijama koje nisu usklađene i koje po međunarodnim sporazumima pripadaju RH.

Hrvatska agencija za poštu i elektroničke komunikacije (HAKOM) samo je u posljednjih pet godina u mjernim kampanjama utvrdila i prijavila više od 2400 smetnji koje dolaze s teritorija Italije i ometaju slušanje i gledanje hrvatskih radijskih i televizijskih programa u priobalnom području i na otocima.

Smetnje su prijavljene nadležnom talijanskom ministarstvu ekonomskog razvitka uz obavijest Međunarodnoj telekomunikacijskoj uniji (ITU). Uz te aktivnosti održano je više sastanaka s predstavnicima Italije te diplomatskih i međunarodnih aktivnosti. Nažalost sve ove aktivnosti nisu rezultirale trajnim uklanjanjem, rješavanjem ili smanjenjem smetnji, kažu nam u HAKOM-u.

Tijekom 2013. HAKOM je obavio opsežna mjerenja u priobalnom području i na otocima radi praćenja i identifikacije smetnji iz Italije. Identificirane smetnje tijekom mjerenja rezultirale su slanjem 596 međunarodnih prijava smetnji administraciji Italije, o čemu je paralelno izviještena i Međunarodna telekomunikacijska unija, odgovorna za provedbu međunarodnih sporazuma iz područja elektroničkih komunikacija.

Niz zemalja u svađi s Italijom

O ovom problemu izviješteni su Vlada RH, Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo prometa, pomorstva i infrastrukture koji su se aktivno uključili u rješavanje problema. S obzirom na dosadašnja iskustva, nezahvalno je prognozirati hoće li Talijani “otići” s frekvencija koje su dodijeljene Hrvatskoj, kažu nam u HAKOM-u. Italija je, naime, donijela neke uredbe koje mogu pridonijeti uklanjanju smetnji s hrvatskih frekvencija, ali s druge strane i dalje dodjeljuje frekvencije koje nisu međunarodno usklađene, dodaju u HAKOM-u.

Oko signala s Talijanima ne ratuje samo Hrvatska nego i cijeli niz njihovih susjeda. Slovenija, Švicarska i Francuska u višegodišnjem su ratu, dok odnedavna talijanski signali smetaju i Crnoj Gori i Albaniji. Sada se već ozbiljno postavlja pitanje treba li odnos s talijanskim regulatornim agencijama postati šire europsko pitanje, ali pri kretanju u akciju treba biti vrlo oprezan. Pogotovo kad je u pitanju bankarska regulativa. Svugdje je kapital vrlo oprezan, a vrlo je očigledno da Hrvatska sama po sebi nije privlačna i živahna ekonomija

. Istodobno sva iskustva upućuju na to da dizanje regulatornih ograničenja može samo dodatno utjecati na nedolazak kapitala, a teško se može spriječiti njegov bijeg jer će kapital uvijek naći put prema atraktivnijim mjestima za oplodnju. Zaključak je jednostavan, bez rješavanja problema u financiranju javnog sektora, kao izvora nekonkurentnosti i fiskalne nestabilnosti, Hrvatska će samo produbljivati krizu te stoga povećavati nervozu u odnosima sa susjedima. Uz rast ni u HNB-u ni u talijanskim bankama nervoze ne bi bilo.