U Starom Gradu na Hvaru posljednji sam put bio prije petnaestak godina, kada se slavilo uvrštavanje Starigradskog polja na UNESCO-ov popis svjetske baštine. Tadašnji ministar kulture bio je Božo Biškupić i nije mu bilo teško da na tu otočnu svečanost dovede i novinare iz Zagreba kako bi se iz prve ruke uvjerili u ljepotu i svrhovitost te vitalnost najbolje očuvanog antičkog katastra (agera) na svijetu. I ovih je dana Božo Biškupić bio u Starome Gradu, u koji je došao zbog prijateljstva s prije tri godine preminulim akademikom, pjesnikom te likovnim i književnim kritičarom i antologičarom Tonkom Maroevićem. Tonku u čast je u njegovu rodnom Starome Gradu (u kojem je dobio i ulicu koja okružuje župnu crkvu sv. Stjepana) u doista slikovitoj crkvici sv. Jerolima otvorena izložba Biškupićevih fotografija čija je središnja osobnost bio upravo omiljeni Tonko, samozatajni poeta, ali i intelektualac koji je desetljećima brusio kriterije hrvatskog umjetničkog života ne zaboravivši pri tome ni hedonistički stil života.
A današnji Stari Grad, koji se hvali zaista dugom poviješću, starijom od 2400 godina, doista je mjesto nevjerojatnih kulturnih vrednota i atrakcija. Domaći i strani posjetitelji tako mogu pogledati iznimno sadržajan Muzej Staroga Grada koji se nalazi u veličanstvenoj palači Biankini, koje se ne bi posramili ni mnogo veći gradovi. Pozornost, naravno, posebno zaslužuju izložene umjetnine starigradskih umjetnika Jurja Plančića, Bartola Petrića, Pava Dulčića i Magde Dulčić, baš kao i salon Gelineo-Bervaldi koji je u muzej preseljen iz razvedenog sklopa kuća u palača tih obitelji u kojima su tijekom 18. i 19. stoljeća odsjedali hrvatski biskupi za posjeta Starome Gradu.
Pravi sakralni, ali i umjetnički dragulj Staroga Grada je Dominikanski samostan i crkva sv. Petra Mučenika u kojima posjetitelji mogu pogledati iznimno zanimljiv muzej s jednom od najvrednijih zbirki u Dalmaciji. U tom se muzeju, tako, mogu vidjeti i antički izlošci koji podsjećaju na grčki polis Faros, a tu je i slika Oplakivanje Krista čuvenog venecijanskog slikara Tintoretta koja se nalazila na oltaru kapele u kojoj je sahranjen slavni pjesnik Petar Hektorović. Dominikanski samostan koji ima i dvije obrambene atraktivne kule, i to zbog turskih napada, ima i doista predivan i sjajno održavan klaustar, ali i impresivno renesansno drveno raspelo iz druge polovine 16. stoljeća. I da, imate li sreće, onda u subotnje prijepodne u klaustru samostana možete poslušati i napolitansku kanconu Nezahvalno srce i to u sasvim iznimnoj izvedbi muzikalnog i gostoljubivog svećenika.
A kada smo već kod Petra Hektorovića, u samom središtu Staroga Grada nalazi se i njegov Tvrdalj, vjerojatno jedna od najljepših i najduhovnijih građevina u Hrvatskoj, prepuna gospodske otmjene simbolike, ali i u kamenu uklesanih natpisa iz pera Petra Hektorovića kojem je upravo Tvrdalj bio jedno od životnih djela. Slučaj je htio da se baš za mog boravka u Starome Gradu u tamošnjem lijepo uređenom kinu mogao eti film svestranog uvidjmjetnika Milana Trenca temeljen na Hektorovićevu djelu "Ribanje i ribarsko prigovaranje". Film je djelomično i sniman u autentičnom prostorima Staroga Grada (i u Tvrdalju i ispred ckrvice sv. Jerolima), a plakate za njegovo prikazivanje u samom je gradu lijepio i sam redatelj Trenc. Ukratko, film je odličan, režiran s mjerom i još jedan dokaz da je Rade Šerbeždija, koji u filmu glumi Hektorovića, jedan od najvećih, ako ne i najveći hrvatski glumac.