U stručnim se Vladinim krugovima razmišlja o uvođenju poreza na imovinu. U Hrvatskoj se već godinama ubiru porezi na automobile, porezi na vikendice i vikend-stanove, od ove godine općinama je omogućeno uvesti poreze na nekorišteno poljoprivredno zemljište i umrtvljene poduzetničke nekretnine, no poreza na imovinu nije bilo. U Ministarstvu financija podsjećaju da je takav porez, tzv. wealth-tax, u širokoj primjeni u mnogim europskim zemljama.
Nije bilo lako pridobiti meritornog sugovornika o toj temi koji bi iznio više detalja, jer, rečeno nam je u Ministarstvu financija, radi se samo o ideji, koja se stručno razrađuje. Prijedlog o uvođenju poreza na imovinu još nije ni u kakvoj službenoj proceduri.
Jednako tretiranje imovine
Koliko se u tim okolnostima moglo doznati, taj bi porez bio prepušten općinama. Općine su najbliže poreznim obveznicima, obrazlaže se, a njima bi vjerojatno pripao i ubrani prihod. Decentralizacija zapinje na siromaštvu državnoga i općinskih budžeta, a ovaj bi je izvor mogao ubrzati.
Porez na imovinu u načelu se može primjenjivati na pravne i fizičke osobe, a osnovica mu je ukupna imovina umanjena za obveze. Budući da su vlasti počele fiskalno rasterećivati poduzeća, uvođenjem poreza na imovinu taj trend bi se prekinuo i opet obrnuo u drugome smjeru.
Zašto bi se porez na imovinu primjenjivao na fizičke osobe? Jedan od motiva je i taj, kažu u Ministarstvu financija, da se počne jednako tretirati sva imovina. Jer, zašto bi se oporezivala nečija nedovršena vikendica na moru, a ne, na primjer, i vila u elitnom dijelu Zagreba?
Vlast koja je na početku mandata obećala da neće povećavati fiskalno opterećenje, mora, međutim, računati s tim da neće lako uvesti još jedan novi porez.
Pojedini stručnjaci unaprijed upozoravaju na to da će biti teško preseliti taj segment porezne prakse razvijenih tržišnih sustava u Hrvatsku, već i time što je ovdje, kao i u drugim tranzicijskim zemljama, nerazmjer između vrijednosti nekretnina i tekućih prihoda karakterističan za većinu stanovnika. Kada netko ima kuću u razvijenoj europskoj državi, on u pravilu ima i takve prihode iz kojih može plaćati porez na ukupnu imovinu, a da mu još ostaje na raspolaganju dovoljno stimulativan dio zarade. U tranzicijskim zemljama građani imaju relativno veliku vrijednost nekretnina i male plaće. Ako se u takvoj situaciji uvede porez na imovinu, ona će prijeći u ruke novobogataškog sloja koji će postati još bogatiji, dok će srednji i niži slojevi još više osiromašiti.
Ulaganje u nekretnine kao zaštita od inflacije
Do tog je nerazmjera došlo još u bivšem sustavu, kada su građani ulagali u nekretnine jer tržište nije nudilo stanove za iznajmljivanje po cijenama prihvatljivima za prosječan džep. Ulaganjem u nekretnine ujedno su se zarade štitile od visoke inflacije, a sustav je bio takav da zapravo nije ni bilo puno drugih mogućnosti investiranja. Je li već nastupilo vrijeme za uvođenje još jednog "europskog" poreza, uz visoku nezaposlenost i velik broj umirovljenika, stvar je u prvom redu političke odluke. U Vladi se ovih dana intenzivno bave time kako naplatiti dvadesetak milijardi kuna zaostalih državnih potraživanja. A to govori da i uz postojeće porezne instrumente veliki dio prihoda države ostaje neubran.
D. Knežević