Uza SOS mamu Mirtu šestero braće i sestara imaju topli dom

Kad zla kob djetetu donese da mu u roditeljskoj kući nema normalnog života, sreća je u nesreći ako sud prihvati prijedlog Centra za socijalnu skrb pa ga smjesti u SOS Dječje selo. Lekenik, na pola puta između Zagreba i Siska, jedno je od dvaju hrvatskih SOS sela. Imanje je to u istoimenom turopoljskom selu, s petnaest lijepih katnica, u koje je smješteno 70 djece bez odgovarajuće roditeljske skrbi. Posjetili smo jednu od prvih tih kuća, nazvanih po cvijeću, kuću Mak. SOS mama Mirta ondje odgaja drugu generaciju “svoje” djece, šestero bioloških braće i sestara, pristiglih u svibnju.

Crtež Fifi i vrećica ovčica

– Stigli su! – veselo su nas dočekali na pragu. Urednim dnevnim boravkom dominira jela, koju su mališani na Badnjak oduševljeno okitili. Lampicama su ukrasili prozore soba na katu, u kojima su po dvoje. Martina je najstarije dobi, ide u 5. razred i polugodište je završila s vrlo dobrim.

– Budući da je promijenila školu potkraj 4. razreda, a i sudeći po njezinim mogućnostima, ona je zapravo odlična učenica! Ide na odbojku, na radionicu za hobi i umjetnost... Talentirana je za slikanje, ma pogledajte sami! – uzbuđeno govori teta Mirta pružajući nam Martinin crtež vjernih likova iz crtića “Fifi i cvjetno društvo”. Radionicu pohađaju i ostali, pa crvenokosi Frane, đak 2. razreda, učas nosi vrećicu punu ovčica od glinamola.

– Smjesu smo protisnuli kroz ono za češnjak, pa je ispala kao valovito runo ovce - opisuju cure, a Frane nam bira i poklanja po jednu. Divimo se ovčicama dajući teti Mirti vremena da treptajima vjeđa zaustavi majčinske suze ponosa. Emotivna Slavonka za taj se poziv odlučila prije deset godina, kada je kao prodavačica upoznala SOS mamu iz Sela Ladimirevci. Dok opisuje svoj put, vlastita je majka brižno promatra. Baka Mirjana Vidanec u posjetu je svojoj kćeri i “unucima” u Lekeniku preko blagdana.

– Ispočetka sam bila malo zabrinuta, velika je to odgovornost. Nadala sam se da će biti u Ladimirevcima, bliže, ali ona kaže: Mama, kad radim, ionako me nema! Ubrzo sam vidjela koliko joj to sve znači, pa sam i ja zadovoljna. Ne znam otkud joj ta energija – smješka se Mirjana. A uz tetu Mirtu za to vrijeme priljubila se Ivana, čini se, najveća maza, i ne pušta je. Ivan i Šime, predškolci, do ručka su u vrtiću u krugu Sela. Nisu blizanci, ali je stručni tim savjetovao da se zbog prevelikih turbulencija u njihovu životu Ivan ne šalje u školu ove godine. Najmlađi, Josip, kojem su četiri i pol godine, uozbiljio se usmjeravajući po sobi autić na daljinsko upravljanje.

Kod biološke mame

– Dobro je da su zajedno. Kad izlaze iz kuće, Frane uvijek skine jaknice i izvadi čizmice za mlađu braću, a Martina, koja se prije ponajviše skrbila za njih, i sad ponekad poželi istuširati malenog Josipa. Za Božić su dobili puno darova, ali Josip je izdvojio štramplice. Baš su dobre!, rekao je – s nježnošću iznosi teta Mirta. Imaju i obveze u kući. Zna se tko slaže suđe u perilicu, a tko usisava. Da je Mirta kao SOS mama uspješna, dokazuje još jedna posjetiteljica. Šesnaestogodišnja Viktorija odselila se iz te kuće prije više od godinu dana i živi u zajednici mladih u Velikoj Gorici, a školuje se za kozmetičarku. Posjetila je biološku mamu, ali blagdane provodi u kući u kojoj je provela djetinjstvo. 
– Jako smo bliske. Povjeravam joj se ako ako imam neku dilemu ili problem – kaže Viktorija, a teta Mirta nadodaje: – Sad ide na praksu, pa je odlučila dotjerati mi ruke posebnim postupcima. Ja joj kažem: Samo mi lice ne diraj! Tu prasne u nezaustavljiv smijeh jer ju je Viktorija počela škakljati. Baš kako to čine tinejdžerice i njihove mame s kojima se “kuže”.