Otkako smo siromaštvo počeli smatrati sramotom, prestali smo se boriti protiv njega. Jednostavnije i puno lakše je prezreti sve one koji nemaju, ismijavati ih u nemoći i mrziti ih što tako nikakvi žive pokraj nas. Siromaštvo je postalo hiperrealističan svjedok slabosti, pokazatelj da svi oni koji su ga se domogli nisu opravdali razlog postojanja pa bi za sve najbolje bilo da nestanu. Da ih nema, društvo bi bilo sretno, imanje bi bilo idilično, pohlepa bi bila dokazano najveća vrlina, kolektiv imućnih bi odahnuo. Koncept ipak ima jednu malu i posve nevažnu sitnicu kao mogući protuargument a to je činjenica da nitko nije vlastitim izborom postao siromašan. Uglavnom su do toga dovedeni; neki svojim odlukama, većina tuđom grabeži. Kako god, od ideje da ćemo do društvene harmonije doći tako da se borimo protiv siromaštva usvojili smo harmoniju otimanja u kojoj za sirotinju nema mjesta. Država, crkve, stranke, poduzeća sjajno su se uklopili u tu ideju pa je i sam bog isključivo zamisliv kao netko tko ima, a ne nešto što jest. U dilemi imati ili biti pronašli smo stranu tako što smo lukavo zaključili da isključivo imati znači isključivo biti. Boljševički jugoslavenski sustav vodio se ideologijom podjednakog nemanja pa je iluzija socijalne pravednosti bila ravnomjernije raspoređena, pogotovo kada se besplatno školstvo i zdravstvo dodaju cijeloj priči. Moglo se tada, naravno, i puno bolje, ali tadašnji društveni koncept nikada nije propušten do finalne verzije, nego je trajno zadržan u testnoj fazi zbog koje su nam zapadnokapitalistička društva iz one vizure izgledali kao oceani slobode. Komunizam nije trebalo ukinuti prije nego što je i uspostavljen, nego mu je trebalo dati šansu da zaživi u verziji poretka s idejom, a ne s ideologijom.
Međutim, društvo bez ideologije je nezamislivo, ono bi bilo previše slobodno i previše osobno da bi se od pojedinca moglo tražiti identificiranje s kolektivom; nacionalni, vjerskim, civilizacijskim. Smiješno je očekivati da prezreni na svijetu ustanu 2021. Radije će skrivati svoje neimaština jer kako udarati selfije za društvene mreže iz nečega čega nema ili ga ima premalo ili ga ima u neadekvatnom stanju. Samo raskoš, lažna i sjajna poput teodiceje, može biti slika suvremenog svijeta jer „raja traži veselo, ‘ko će slušat tuđu muku“. Stanko Lasić je u jednoj od svojih kapitalnih „Krležologija“ zaključio kako moralni alibi, za pojedine društvene trenutke, počiva u teoriji neobaviještenosti, teoriji više vrijednosti i teoriji nealternativnosti. Moj veliki sugrađanin bio je u krivu utoliko što je ova tri elementa nazvao teorijama s obzirom na to da su one ordinarna praktična opravdanja zašto je sve otišlo tamo kamo je otišlo. Ma užasno je teško živjeti u atmosferi u kojoj si jedino siguran da ni u što ne možeš biti siguran. To iscrpljuje, ta stalna napetost i nervoza opstanka i bez obzira na to što stvara privid socijalne dinamike, u stvari je samorazarajući proces koji bi isključivo nekom neviđenom alkemijom od potrganog pojedinca mogao stvarati nepotrgano društvo. Osjećaj sigurnosti čovjeku je nevjerojatno važan. Do te mjere da je u strahu pred smrću osmislio paralelni svijet religijske manipulacije vječnim životom i oprostom svih grijeha; ukratko da bi čovjek bio sretan, najprije mora umrijeti.
Vidite, meni je pojam sigurnosti vezan za naoko periferno karlovačko iskustvo. U kvartu u kojem sam živio u prvoj polovici ‘80-ih postojale su i, zvuči nevjerojatno danas, čak proizvodile dvije tvornice: „Velebit“, tvornica trikotaže, i „Josip Kraš“, tvornica cipela. U obje su mahom bile zaposlene žene. One su doista mogle biti ‘vile Velebita’. Kada bih se između pola dva i dva vraćao iz školske jutarnje smjene ili bih odlazio u popodnevnu, „sudarao“ sam se s rijekom radnica koje su, kao i ja, dolazile na ili odlazile sa svojih radnih mjesta. Morao sam se probijati kroz gužvu užurbanih ženskih glasova kojima je, bilo mi je potpuno jasno, emancipacija na vrat samo natovarila dodatni posao ne oslobodivši ih ni jedne tradicionalne obveze u kućanstvima iz kojih su hitale u tvornice. Umjesto zagarantirane tri osmice (osam sati rada, osam sati kulturnog uzdizanja i osam sati sna), one su dobile prepunu šesnaesticu i vjerojatno jednu nepotpunu osmicu, za ono malo sna u kojem su mogle usnuti svijet u kojem će žena biti puno više od Lasićeva viđenja moralnog alibija. Emancipirane u patrijarhalnoj izbi lovokradica i nasilnika. Njihovi glasovi gubili su se u žurbi koraka, njihova lica nestajala su u sporosti promatračeva oka, njihove siluete lelujale su u suženoj perspektivi udaljavanja, na kraju koje ih je čekao tvornički krug ili neki autobus. Suzdržane, ali s gardom koji je pokazivao da drže do sebe i više nego što zajednica drži do njih, nepretenciozno ponosne i nekako sretno neglamurozne, uspijevale su spojiti u svom socijalnom portretu sve ono što je antipod današnjoj fatamorgani. Bile su itekako vidljive, ali ne zato što su to nametale kao „mast hev“, nego zato što su svojim sadržajem bile takve. Rijetko sam se gdje osjećao sigurno kao u toj gužvi. Čim bi me opkolile, prirodno sam hvatao ritam njihova hoda, prepustio sam se rijeci koja je bila daleko od toga da su joj sve kapi iste, ali je tekla svjesno i savjesno. Uostalom, meni su žene oduvijek bile simbol stabilnosti. Muškarci, razapeti između euforija ambicije i neuspjeha, osuđeni time ili na alkohol moći ili na moć alkohola, bivali su prevelikom amplitudom da bi svijet mogli sačuvati od sebe. Ako su, prema uvriježenim mjerilima, uspjeli, ma što to značilo, bivali su nepodnošljivo paunski agresivni.
Ako su prema općim mjerilima, ma što to bilo, zglajzali, bivali su iritatno malodušni i suicidalni. Između tih dviju krajnosti pružao se ponor koji su svojom postojanošću morale popuniti žene, a koji, tko zna zašto, nazivamo životom, svakodnevicom, trajanjem. Ujutro su odradile obiteljsku, a sada su hitale na tvorničku „šihtu“ ili su iz tvorničkih hala tražile prečace kako do kućanskih poslova stići prije muževa i djece. Ne znam jesu li one primjećivale nas učenike kako se šuljamo među njima i jesu li nas stigle uvrstiti u neki naš zajednički ritual u kojem bismo i mi njima nosili neku simboliku, ali to već odavno nije ni važno. Navedenih tvornica više nema, radničke kolone u mom gradu u liberalnoj Hrvatskoj vjerojatno bi bile potpisivane kao masovne fotografije šudri. Zbog toga smo ih se, srećom, preventivno riješili i, premda ne znam s kime se danas, u pandemijskim pauzama, susreću učenici na putu u i iz škola (škole još, nadam se, nismo do kraja ukinuli), ali se bojim da se čak ni na tom putu ne mogu susresti s prividom sigurnosti kojim će doploviti do svojih domova ili učionica. Ma i djeca danas znaju da je siromaštvo sramota, da svijetom „odjednom vladaju loši đaci“, da prave vrijednosti ne trebaju učiti jer prave vrijednosti su uglavnom krive i da do trenutka kada će oni biti na „štihu“, netko će napisati nova kratkotrajna pravila koja će vrijediti taman toliko dugo da jedan život zadrže u neznanju.