Uzdrmana Merkel mora još više preuzeti vodstvo u EU

“Živimo u trenutku u kojem je euroatlantska sigurnost pred izazovima s kakvima se nije desetljećima suočavala”. Tako su prošlog mjeseca u pismu ministri obrane Francuske, Njemačke, Italije i Španjolske napisali u pismu ostalim članicama tražeći da se krene u jačanje sigurnosne i obrambene suradnje unutar EU, pozivajući na stvaranje europskih obrambenih snaga. Termin “izazov” u političkom je diskursu gotovo potpuno zamijenila riječi “problem”, a “izazovi” o kojima govore ministri – a to su izlazak Britanije iz EU i globalna opasnost od terorizma – sada treba dodati još jedan: nesigurnu budućnost NATO-a nakon pobjede Donalda Trumpa na izborima za predsjednika SAD-a.

Za zajedničku vojsku EU

Četiri države, doznaje se, zbog USexita, sad će prebaciti u višu brzinu i pojačati napore te inzistirati unutar EU da države surađuje u obranu zbog straha da će Trump ograničiti angažman SAD-a u NATO-u. O toj će se temi, koju od početka mandata gura i predsjednik Europske Komisije Jean-Claude Juncker, koji je rekao kako se odavno zna da SAD neće zauvijek štititi Europu te visoka predstavnica EWU za sigurnosnu i vanjsku politiku Federica Mogherini, sljedećeg tjedna razgovarati u Bruxellesu, no nema najava da bi se moglo išta konkretno dogovoriti. I tu leži glavni problem Unije – nemogućnost postizanja konsenzusa. Nije izbor Donalda Trumpa – kako se sad voli prikazati – gurnuo EU u novom smjeru. Njegov je izbor samo natjerao EU da se pokuša pozabaviti problemima za koje do sada nisu mogli naći zajednički jezik.

Američka administracija već neko vrijeme, sigurno od 2015., zahtijeva da se europske države srede i da se Unija pozabavi svojom sigurnosti, kako je kazao Jorge Domecq, šef Europske obrambene agencije. No zajednička sigurnosna i obrambena politika EU teško napreduje, na što je jučer upozorio i zastupnik u Europskom parlamentu Jozo Radoš, napomenuvši kako za razvoj te politike nema zakonskih prepreka, ali očito ima političkih.

Konsenzus onemogućuju i različiti vanjskopolitički prioriteti članica, ali i nevoljkost da se države odreknu još jednog dijela suvereniteta.

Krize – prvo ekonomska, pa onda i imigrantska – pokazale su da se prijenos ovlasti nacionalnih država na Bruxelles za neke članice odvijao prebrzo – što je rezultiralo paralizom EU institucija. Odluke, ako se uspjelo i doći do njih, donesene su nakon inzistiranja jakih članica, posebice Njemačke. Tko će u ovoj situaciji preuzeti vodstvo? Njemačka je u specifičnoj situaciji. Za mandata Baracka Obame upravo ta država postala je glavna saveznica SAD-a u Europi, dok je tradicionalna saveznica, Velika Britanija, taj status zadržala simbolički. No kancelarka Angela Merkel gubi utjecaj u svoj državi, a i Trump ju je u više navrata kritizirao da je ponašanjem u migrantskoj krizi “uništila Europu”, što ide naruku njezinim oponentima. Drugi problem su financije – izdaci za zajedničku obranu iznosili bi, prema procjeni Službe za istraživanje Europskog parlamenta, od 65 do 135 milijardi eura godišnje na razini Unije, i to u vrijeme kad sve članice režu financiranje obrane.

Europa u dvije brzine

Kao i nakon referenduma o izlasku Britanije iz EU, i sada, nakon mogućeg smanjenja angažmana SAD-a u obrani, ponovno se nagađa dvama scenarijima o budućnosti EU. Prvi je Europa u dvije brzine. U prvoj bi se države jače povezale i politički, ali i obrambeno, te de facto stvorile polufederalističku uniju, a činile bi je u prvom redu stare članice, poput Njemačke, Francuske, Italije, Belgije, Nizozemske i Luksemburga, i druga, koja bi se toj jezgri pridruživala kako joj dopuštaju unutarnje prilike, otpori polufederalističkoj uniji i otpori onih snaga koje na anti-EU agendi love glasove. Drugi scenarij pak predviđa veliki napor, više kohezije te više politika i mjera kojima bi se smanjivale razlike unutar EU i razlike između bogatijih i siromašnijih te time učvrstiti poljuljanu Uniju.

>> Trump iz kampanje razlikuje se od onog koji ulazi u Bijelu kuću