Izbori samo što nisu. Kampanja je upravo započela, političari obećavaju sve moguće pa i ono nemoguće. Počela se pomalo obećavati i odgovornija klimatska i energetska politika pa i obnovljivi izvori energije za građane. I dalje mi se to čini premalo za zemlju poput Hrvatske, ali možda je važno da je ipak počelo.
Ovih dana je objavljeno da je Irska u prvom kvartalu samo iz energije vjetra proizvela čak 47% svoje električne energije, Hrvatska je u isto vrijeme iz vjetra proizvela tek 12% i time smo bili prilično zadovoljni. U Irskoj je inače instalirano ukupno 4201 MW vjetroelektrana, samo u prvom kvartalu dodano je novih 81 MW, a vjetar je bio pojedinačno najznačajniji izvor električne energije. U Hrvatskoj je u do danas instalirano 738 MW vjetroelektrana iako je potencijal barem 15 puta veći, ali zato imamo tzv. aferu vjetroelektrane i uhapšene državne dužnosnike. Svatko ima svoje veselje. Danas čujem i da smo još 1980. godine imali dvostruko veći BDP od Irske pa me više ništa ne može začuditi…
Već prije, dežurni kritičari su mi prigovorili na usporedbi s Danskom pa se od danas nećemo više uspoređivati ni s Irskom. Iako moram ovdje citirati danskog veleposlanika koji mi je nedavno rekao – 80-tih godina bili smo siromašniji nego vi sada. Danas smo bogati, ali bogati smo postali zato jer smo odlučili koristiti vlastite resurse pa i tako i obnovljive izvore energije. Bogati smo dakle, zato što koristimo obnovljive izvore, a ne koristimo obnovljive izvore energije zato što smo bogati. Zanimljivo, zar ne?
Nažalost, sve o Irskoj su već ionako već rekli mladi iz Hrvatske koji tamo radije odlaze kao jeftina radna snaga nego da ostaju u domovini. Zato je sada valjda još jedino smisleno uspoređivati se s Bugarskom. Nakon toga prebacit ćemo se na afričke države, njih ima posve dovoljno. U Bugarskoj je početkom 2020. u pogonu bilo 701 MW vjetroelektrana, ali i 1043 MW solarnih elektrana. U isto vrijeme, solarnih elektrana je u Hrvatskoj u 2020. tek oko 61 MW. To je inače odlično u usporedbi s Egiptom – tamo je instalirano svega 20 MW.
Vratimo se još malo na temu izbora, to je u Hrvatskoj neiscrpna inspiracija. Čitam tako neki dan kako se već rade i postizborne kombinacije – stranka xy tražit će od stranke yx da joj da ovo i ono ministarstvo, a uzet će i HEP. Čudno mi je to zazvučalo, danima nisam mogao prestati razmišljati o tome. Uzet će i HEP. HEP, Hrvatsku elektroprivredu, nacionalnu energetsku tvrtku koja se više od jednog stoljeća bavi proizvodnjom, distribucijom i opskrbom električnom energijom, a u posljednjih nekoliko desetljeća i distribucijom i opskrbom kupaca toplinskom energijom i prirodnim plinom. HEP, jedinu preostalu energetsku zlatnu koku u državi (izuzev Janafa).
Znate li što to zapravo znači? To znači na čelo kompanije koja je prije nekoliko godina procijenjena na preko 19 milijardi kuna, ali čije je strateško, sigurnosno i socijalno značenje za Hrvatsku nemjerljivo, potencijalno dovesti čovjeka čije je menadžersko iskustvo malo ili nikakvo! HEP koji u svom sastavu ima sofisticirana postrojenja kao što su 28 hidroelektrana i 7 termoelektrana, a o visokonaponskom prijenosu energije da se i ne govori. HEP koji bi trebao biti nositelj investicija u nove tehnologije i obnovljive izvore, investicija u pametne mreže i glavni partner građanima u solarizaciji Hrvatske…
Uzeti HEP nikada ne bi trebala niti jedna politička stranka već bi upravljati HEP-om trebao isključivo iskusni stručni i menadžerski tim bez ikakve veze s politikom, ali uz kontrolu odgovorne politike. Samo tako mogli bismo se nadati da ćemo se jednog dana uspoređivati s Irskom i Danskom, a ne uskoro s Egiptom i Somalijom. Svi znamo i vidimo strašne posljedice političkog kadroviranja u državnim tvrtkama pa tako i u HEP-u, ali od toga nikako ne odustajemo. Uzeti HEP, pa nije li to za ne vjerovati!? U moru primjera loše prakse u Hrvatskoj, ovo je sigurno jedan od najgorih.
Kad smo već kod izbora, kažu da će na izbore utjecati i tzv. afera vjetroelektrane. Žalosno je bilo gledati kako se cijeli jedan sektor povezuje sa sumnjivim poslovima i koruptivnim aktivnostima, umjesto da je prepoznat kao generator razvoja i napretka. Treba i reći da je problem korupcije i političkog klijentizma jedna od rak rana u čitavoj Hrvatskoj i da takvih primjera ima i u zdravstvu, i u poljoprivredi, i u znanosti…
Obnovljivi izvori energije uvijek će biti dobra prilika za Hrvatsku, barem do trenutka kada je odlučimo iskoristiti kao što su to već učinile Danska i Irska. Obnovljivi izvori pa tako i vjetroelektrane, mogu pridonositi i lokalnom zapošljavanju i razvoju hrvatskih proizvoda i industrije, samo trebamo odlučiti tako napraviti. Da bi se to i dogodilo, glavnu riječ trebaju imati stručnjaci, a ne podobni i poslušni politički kadrovi. Kriminal i nepravilnosti treba istraživati i jasno kažnjavati, a ne stigmatizirati jedan od sektora na kojem Europska unija gradi svoj zeleni oporavak nakon krize s korona virusom. Stvar je zapravo jednostavna – trebalo bi raditi ono čime ćemo se jednoga dana ponositi, a ne ono čega ćemo se sramiti. Razliku između toga nije tako teško prepoznati, vidi se izdaleka. Čak i iz Danske i Irske…
Najveću pljačku je učinila kukulele mafija kada su zadnji dan 31.12. enormno povećali cijenu za obnovljive izvore energije