Selo Gornja Maoča, smješteno nedaleko od Brčkog, već je dulje vrijeme u središtu pozornosti svjetskih medija, koji o njemu izvještavaju kao o kampu za obuku pripadnika zloglasne terorističke organizacije Al-Qaide. Nedavno uhićena skupina terorista, koji su pripremali bombaški napad na Vatikan, navodno je priznala da su se obučavali upravo u Gornjoj Maoči.
Reporter Večernjeg lista jedini je novinar koji je uspio posjetiti Gornju Maoču, razgovarati s mještanima te svjedočiti o potencijalnoj opasnosti koja doista prijeti iz toga malog sela u blizini granice s Hrvatskom. Naime, vahabitska zajednica u Gornjoj Maoči, snivajući o danu kad će Alahova vojska poraziti križare (kako kažu, "sinove majmuna i svinja") i ući kroz vrata Rima u Vatikan, bezrezervno podupire stavove idejnog vođe Al-Qaide Osame bin Ladena.
Opiranje modernom životu
U selu Maoči, 30ak kilometara udaljenom od hrvatske granice, život se ne razlikuje od uobičajenog, no sedam kilometara dalje, na šumskom proplanku, stotinjak ljudi opire se suvremenoj civilizaciji i živi po najstrožim pravilima vahabizma. Današnji mještani Gornje Maoče nekadašnji su stanovnici sela Bočinje kod Maglaja, koje su prije pet godina pod pritiskom SFOR-a morali napustiti. Makadamska cesta i nepristupačna priroda na putu prema Gornjoj Maoči nisu dali ni naslutiti da negdje gore, na samom vrhu, živi 30-ak obitelji.
Veliko kamenje, koje smo povremeno sklanjali s ceste da bismo mogli nastaviti put, možda je bilo samo predznak onoga što ćemo ubrzo doživjeti. Divlja cesta, koja je na trenutke izgledala kao da ne vodi nikamo a koja nije asfaltirana zato što tako žele stanovnici Gornje Maoče na koncu nas je dovela do komada željeza, nemarno prislonjena na obližnje stablo, na kojem je rukom ispisano "Gornja Maoča".
Ugledali smo prve kuće i ubrzo shvatili da smo nepoželjni. Žene, koje su do tada zamaskirane u burke mirno sjedile u svojim dvorištima, panično su odjurile u svoje kuće čim su nas ugledale. Za razliku od njih, muškarci, svi redom zarasli u duge guste brade, promatrali su nas s očitim nepovjerenjem, a nakon nekoliko trenutaka, krenuli su prema našem automobilu.
Prilično neugodnu situaciju pokušali smo prekinuti upitavši za Enesa Mujkanovića, zvanog Abu Omar Al Khadab, koji je postao vođa skupine u Gornjoj Maoči nakon što je SFOR prije dvije i pol godine uhitio Sabahudina Fuljanina. Naime, s novim vođom uspjeli smo, poslije dugotrajnih pregovora preko posrednika, dogovoriti njegov prvi intervju za javnost.
Na sam spomen Enesova imena muškarci iz Gornje Maoče uzrujano su nas počeli ispitivati tko smo, odakle dolazimo i kako smo uopće došli do Enesa. Tek pošto smo odgovorili na sva pitanja, jedan od muškaraca nazvao je mobitelom Enesa. Nakon kratkog razgovora s njim, objasnio nam je da se Enes sprema na molitvu, a njima je rekao da nas provedu po selu. Ohrabreni, praćeni mnoštvom muških znatiželjnih pogleda i u pratnji trojice mještana, krenuli smo polako kroz selo.
Jedno od pravila vahabitskog načina života osjetili smo i sami, na samom početku boravka u selu, kada nam se veselom melodijom oglasio mobitel. Naši vodiči na to su se uzrujali i zapovjedili nam da ugasimo mobitel ili uključimo vibrafon jer, kažu, u njihovu selu nikakva vrsta glazbe ili zabave nije dopuštena. Prilagodili smo mobitele pravilima Gornje Maoče te nastavili razgledavanje.
Poveće kuće, škola, vrtić, dućan, klaonica za piliće i džamija, koje su prije pet godina bile ruševne kuće, a današnji su ih stanovnici Gornje Maoče obnovili, potvrđuju nam da život ovdje teče ustaljeno i neometano. Jedan od vodiča kratko nam objašnjava da se bave uzgojem peradi. Svaka tri dana u Sarajevo, i u inozemstvo, odvoze 3000 pilića, a u novije vrijeme sve se više bave i pčelarstvom.
Iscrpljivanjem do Alaha
Da se tu ipak ne živi običnim seoskim životom, već na rubu mazohizma, shvatili smo kad smo ugledali muškarce kako starim sjekirama ruše golemo stablo iako posjeduju motornu pilu. Dodatno čuđenje izazvala je i vatra koja je gorjela u blizini drvosječa premda je taj dan bilo vrlo vruće. Kad smo zatražili objašnjenje, jedan od vodiča ponosno nam je rekao da naporan rad olakšava put do Alaha.
Zapalili su vatru po velikoj vrućini da bi im otežala posao. Dodao je i da nakon naporna posla muškarci poste, jer svojom mukom pokazuju koliko štuju Alaha. U tom trenutku jednom od muškaraca u našoj pratnji zavibrirao je mobitel. To je bio znak da nas Enes očekuje, pa smo se zaputili kroz selo prema njegovoj kući. U dvorištu dvokatnice, za malim stolom dočekali su nas Enes, nekadašnji izbacivač iz bečkog diskokluba, i njegov otac.
Razgovor je tekao u najboljem redu sve dok se nije pojavio muškarac koji se predstavio kao Mirsad. Grubo nas je prekinuo u razgovoru s Enesom i povišenim tonom upitao za koga radimo. Nakon našeg odgovora da radimo za Večernji list, rekao nam je da se pokupimo i odemo dok nas nisu skratili za glavu.
Hrvati su najgora vrsta križara! bjesnio je muškarac koji se predstavio kao Mirsad. Oni su prodane duše i treba ih što prije potamaniti. Kad Alahova vojska krene iz Bosne prema Rimu, proći ćemo i kroz Hrvatsku, a tada će Hrvati osjetiti Alahovu moć. U Bosni su ubijali muslimane, a i danas u Irak šalju plaćenike da ubijaju braću muslimane. Sigurno su vas poslali da špijunirate za Amerikance.
Znamo i da je Hrvatska potpisala sporazum sa šijitskim organizacijama u Iraku, sve samo da nas ubijate. Idemo, pravac Zagreb, i ne dao Bog da stanete u Sarajevu, jer tamo ćete izgubiti glavu!