Bjelovarski Argonauti poznati su gotovo svakom sportskom entuzijastu, oni su najbolje ispričana sportska priča posljednjih godina, priča koja je počela 2006. godine s nekoliko privezanih bačvi u kojima je posada veslala u malom ribnjaku nedaleko Bjelovara. Nitko nije vjerovao da jedna kontinentalna ekipa bez adekvatnog mjesta za trening, osim spomenutog ribnjaka u kojem su se morali vrtjeti u krug, može išta postići. Godinama su odlazili na Maraton lađa, da bi konačno, 2016. godine osvojili 19. Maraton lađa.
Priključile se mlade snage
Nakon ove povijesne pobjede jer se nikada do tada nije dogodilo da jedna kontinentalna ekipa, koja nije iz doline Neretve, pobjedi na tom velikom amaterskom natjecanju, Argonauti su odlučili pokazati zube. Danas iza imena Argonauti stoji zlato i dva srebra na Maratonu lađa, dva srebra na utrci lađa na Jarunu, pobjeda na Šikljadi u Sisku, tri bronce u Sisku te srebro i zlato na utrkama na Dunavu.
Ekipa je svoju velika strast prema sportu u kombinaciji s rijetko viđenom karizmom Tomislava Smrčeka Čonča, osnivača i idejnog vođe te kapetana prve ekipe Argonauta, u kratkom vremenu okupila brojne zainteresirane za veslanje da bi se danas mogli pohvaliti s čak šest posada, od čega dvije ženske.
Ni jedan grad u hrvatskoj ne može se pohvaliti ovim brojem posada, tolikim brojem članova koji ovo rade samo iz ljubavi prema tom sportu i svemu što on donosi sa sobom, bez ikakve naknade. Argo Bjelovar i Argo Senatori, Šumari i Šumski i dvije ženske posade, Sparte Bjelovar i Amazonke iz Čazme posade su koje tek trebaju ostvarivati svoje velike rezultate.
Trenutačno su u fazi izmjena, neki su ostarjeli i otišli, dok su neki mladi tek došli pa će neko vrijeme potrošiti na uhodavanje prije nego što se vrate u punom sjaju. Kao da utrka nema dovoljno, ovi entuzijasti upustili su se u razne avanture pa su tako veslali Dravom i Dunavom 260 kilometara, od Skradina do Korčule, kroz dio Zadarskog arhipelaga, preveslali su i cijelu Kupu od Broda na Kupi do Siska i, konačno, 2020. godine preveslali Jadran, 650 kilometara dug put od Prevlake do Savudrije.
Dvije olimpijske medalje
Put je trajao nešto manje od sedam dana, veslali su u kanuu, a sve to kao još jedna od crtica u pripremi za najveću, ali i najizazovniju utrku na svijetu. Riječ o pacifičkoj utrci Moloka’i Hoe na Havajima koja je krajnji cilj Argonauta, razlog zašto treniraju kao i prvog dana i sve su njihove misli trenutno usmjerene tamo.
Utrka je, nažalost, bila otkazana prošle godine, kao i ove, pa se Argonauti nadaju da je iduća godina ta kada će vesla konačno zaroniti u Pacifik. Utrka se vesla od 1952. između havajskih otoka Moloka’i i Oahu, duga je nešto više od 41 milje, više od 65 kilometara, preko tjesnaca Kaiwi i to kroz neke od najpodmuklijih morskih struja na Pacifiku.
Utrka kanua s plovcima toliko je naporna da se svakih 20-30 minuta veslači moraju mijenjati, što se radi tijekom plovidbe. Naime, u kanuu se nalazi šest članova posade, dok preostala tri, kao i ostala potrebna logistika, plove pored njih. Kanui su dugi 12 metara, široki pola metra, i teški 180 kilograma. Bit će ovo, objašnjava nam Čonč, kruna sportske karijere.
– Ovdje smo osvojili i probali sve što smo mogli, preostala nam je još Francuska u kojoj se planiramo utrkivati prije Havaja. Velika je ovo priča za sve nas i baš kao što su nam se svi podsmjehivali kada smo razgovarali o Maratonu lađa, sada svi komentiraju što će Bjelovarci na najopasnijoj i najvećoj svjetskoj utrci na Havajima. Moramo financijski zatvoriti priču jer je potrebno osigurati posadi mjesec dana na Havajima, iznajmiti kanue, a tu su i ostali troškovi koji nisu mali. Upravo zato smo odlučili da to bude kruna naše karijere nakon koje ćemo mjesto prepustiti mladim članovima, ali i zaokružiti ovu priču. Ne kažem da ćemo prestati veslati, to nije tako lako, ali svakako nećemo biti toliko aktivni – najavljuje Čonč.
Za sve navedene uspjehe i pothvate bilo je potrebno puno žrtve, volje, trude, malo ludosti, ali i trener, jedan od najuspješnijih hrvatskih kanuista, Nikica Ljubek. Kako je Nikica, najtraženiji trener, postao dio ekipe Argonauta, nekada potpunih autsajdera, također je zanimljiva priča.
– Imao sam veliku odbojnost prema lađama, sve mi se činilo malo sirovo i nisam htio imati posla s lađarima. Prvi sam poziv Argonauta 2011. godine odbio. Život je ipak namjestio da se pobliže upoznam s jednim od članova ekipe Argo koji me nagovorio da pogledam što se to događa u Bjelovaru, i to 2015. godine. Trenirao sam mnoge koji su za veslanje bili plaćeni, koji su bili mlađi i imali puno bolje uvjete rada, ali ni približnu volju za radom i uspjehom kao ova ekipa. Kao trener uvijek želiš ekipu ili pojedinca koji može uspjeti, koji je spreman slušati što mu govoriš, i to su bili oni. Izrazito sam ponosan na sve njihove uspjehe. Osim sportskih dostignuća, postali smo i bliski prijatelji, dijelimo strast prema ovom sportu i svakako ću se uvijek, kada budem mogao, odazvati njihovom pozivu – pun je riječi hvale za Argonaute Nikica, inače sin pokojnoj Matije Ljubeka, najtrofejnijeg hrvatskog kanuista.
Popis uspjeha Nikice kao natjecatelja, ali i kao trenera poprilično je dug. Juniorski viceprvak svijeta ‘97. godine, godinu poslije ponovio je uspjeh. Nastavio je iduće godine kao senior zauzevši četvrto mjesto te izgubivši samo za tri stotinke broncu. Početkom tisućljeća nastupa na Olimpijskim igrama u Sydneyu, kao 19-godišnjak. Tu su još svjetska prvenstva i svjetsku kupovi. Nikica je, kao trener, na Olimpijskim igrama ove godine u Tokiju, ekipu Kine doveo do dvije olimpijske medalje, ispisavši time kineski povijest u tom sportu.
Od ribnjaka do Pacifika
– Prekrasno iskustvo, radili smo jako puno i bila je velika čast raditi s tom ekipom. Oni treniraju kao nitko koga sam do sada trenirao, posvećeni su 150 posto i rezultati u tom slučaju ne izostaju – osvrnuo se na najveći trenerski uspjeh Nikica, kojem ponude iz Kine i dalje stižu, kao i one iz Kazahstana i još nekih zemalja.
Ako ste se pitali otkud Argonautima ideja da idu na najopasniju svjetsku utrku na Havajima, odgovor je – Nikica. Upravo je on prvi Hrvat koji je bio na Molokai Hoe davne 1998. godine s mađarskom posadom kanuista.
– To je zaista životno iskustvo, ali se ne smije podcijeniti. Toliko faktora može poći po zlu. Valovi kanue dižu do četiri metra u zrak, a nakon startne linije više se ne vide ostale posade, struje ih jednostavno razbacaju. Utrka za bolje kanuiste traje oko osam sati, a svjetski je rekord pet sati, dok prosječne ekipe veslaju oko deset sati. Žuljevi, morska bolest, umor i dehidracija mnoge ekipe natjera na odustajanje, ali za Argonaute se ne brinem, oni su najbolji kada je najteže – otkrio je detalje o Molokai Hoe utrci dok se Čonč pokraj njega smješkao.
Dečki iz Bjelovara, veslači s malog ribnjaka, na spomen opasnog Pacifika samo se smješkaju, ne zato što nisu zabrinuti, nego zato što znaju da ih čeka iskustvo o kojem će pričati godinama, zato što znaju da ih čeka utrka sa samima sobom, fizička i psihološka. Cilj nisu ni vrijeme ni medalje, cilj je preživjeti i završiti utrku, a svi koji vole priče o autsajderima koji ne slušaju nikoga, samo vrijedno rade i šute da bi na kraju izašli kao pobjednici, s oduševljenjem će ispratiti ove Bjelovarce na Havaje.