VIROVITICA – Filipa (3) i Vanesu (10) Mrvčić iz Virovitice jučer i danas posjetili su neobični sveti Nikole u plavom – Ivica Blažević i kvartovski policajac Željko Gobac i uime PU virovitičko-podravske uručili su im vrećice pune slatkiša i igračaka.
– Svake godine nastojimo na ovaj način pomoći bar jednoj socijalno ugroženoj obitelji pa smo i ove godine malo štedjeli kako bismo mališane obradovali skromnim poklonima. To što su oni radosni, nama je veliko zadovoljstvo – istaknuli su I. Blažević i Ž. Gobac, gledajući mališane koji su se posebno obradovali crvenom automobilu i barbiki.
Obitelj Mrvčić teško živi – nezaposlena majka Maria (36), rodom iz Mađarske, tek je nedavno dobila hrvatsko državljanstvo. Suprug Nikola liječi se u Domu za psihički bolesne osobe u Borovi. Žive od socijalne pomoći i dječjeg doplatka. Marija ističe da povremeno radi za kozmetičke kuće kako bi namaknula kunu više za potrebe svoje obitelji, no novca, ali i hrane te odjeće uvijek nedostaje.
– Primamo 1500 kuna mjesečno, no kada platimo stanarinu i režije, ostane tek za hranu. Nekad i na tome moramo štedjeti. Odjeću koju nosimo dobivamo od drugih. Knjige za školu kupim nove, no cipele, pernice i torbe uglavnom su već nošene.
Da se Mario nije razbolio, sve bi bilo drugačije, radio je kao brijač i frizer, dobar kao kruh. Sada je gotovo nepokretan, molimo se za operaciju i ozdravljenje – priča Marija koja zahvaljuje rijetkim dobročiniteljima koji im ponekad pomažu. Hvali Vanesu koja uspješno pohađa dvije škole – Osnovnu školu Vladimira Nazora u Virovitici i Glazbenu školu gdje svira harmoniku. Vrijedna je ministrantica u župnoj crkvi sv. Roka. Filip je razigran dječak koji tek sklapa prve rečenice. Maria kaže da im slatkiše priušti zahvaljujući tome što sakuplja i prodaje plastične boce.
– Ne sramim se reći, vrebam na svaku bocu na koju naiđem. Voljela bih raditi puno radno vrijeme, ali nemam za dadilju. Radila sam u tvornici obuće, brzo učim i spremna sam raditi bilo što. Od obitelji i rodbine nemam pomoći. Za njih sam stranac, Romkinja. Nisu me nikad priznali. No, ja ne želim prositi i moliti, želim pomoći suprugu da ozdravi i zaposliti se kako bi naša djeca imala ljepši život – poručuje Maria.
Ne mogu smisliti da policajci rade karitativne i slične poslove. Iskustva iz blizine govore da je to sve isforsirano, da nitko ne vodi računa o tome kome se pomaže, kakvi su poslije i je li vrijedilo. Kriteriji odabira pomoći su nikakvi, osim populističko političkih. Policijski posao nije maženje već pendrek. Zamislite svećenika koji pendreči ili psihologa ili liječnika. Kada oni ne rade policijski posao, neka se plavci ostave tuđih (pri tome naravno ne mislim da djeca nisu trebala dobiti poklon od Sv. Nikole.