Vani traktore unajmljuju, a kod nas ih svaka kuća ima tri

Sa 113.568 registriranih traktora i još dva puta toliko motokultivatora i poljoprivredne mehanizacije koja ne podliježe registraciji, Hrvatska je, reklo bi se, poljoprivredna velesila. No sudeći po enormnom uvozu hrane i više od milijun neobrađenih hektara, našim je poljoprivrednicima umjesto ljubavi prema zemlji još jača ljubav prema "snažnim" motorima, od kojih najskuplji planu i prije najvećeg specijaliziranog sajma u Gudovcu, a ne odu dalje od lokalne "birtije". Naravno, puno je onih vrijednih koji se njima i te kako služe, ne može se generalizirati. No, primjer Gundinaca najbolji je dokaz koliko zaostajemo za talijanskim ili austrijskim seljacima, koji udružuju snage o pitanju mehanizacije, zajedno je kupuju, unajmljuju, koriste i za komunalne radove.

Ne vjeruju susjedu

Talijan ili Austrijanac reći će kako mu se za manje od 50 hektara vlastiti traktor, ako se ne bave i stočarstvom, za ratarske poslove ne isplati, dok u Hrvatskoj na prosječnih 5,6 hektara po gospodarstvu imamo najmanje dva traktora. A neki i više. U Gundincima svaka kuća ima tri!

– U našem selu praktično je nemoguće pronaći dva ili tri mještanina koji bi zajednički kupili poljoprivrednu mehanizaciju, svatko želi uspjeti sam – kaže općinski načelnik Ilija Markotić.

Ovo selo na istoku Brodsko-posavske županije s 2100 stanovnika ima 153 obiteljska poljoprivredna gospodarstva (OPG) u sustavu državnih poticaja. Svako od njih u prosjeku raspolaže s tri traktora, iako i sami priznaju da su aktivni samo tri do četiri mjeseca u godini, a neki od njih i ne izlaze iz šupa i garaža. Otvoreno priznaju kako ne vjeruju u mogućnost zajedničkog vlasništva nad traktorom sa susjedima pa nepotrebno ulaze u velike kredite i zadužuju se – kaže Markotić.

Iako su mu tek 33 godine, Stjepan Knežević već je jedan od vodećih poljoprivrednika u Gundincima. Bavi se ratarstvom, stočarstvom i uslužnom djelatnošću. Ima četiri traktora i sva četiri su, iako više stoje nego što rade, u funkciji. Jedan mu, tvrdi, ipak nije dovoljan. Jedan služi za tešku obradu tla, oranje i tanjuranje, drugi za utovar, treći za sjetvu i prskanje, a četvrti za prijevoz prikolica.

– Ako zovete susjeda da vam obavi vršenje, on kaže da ne može jer ima svog posla. Govore nam da se udružimo u nekakve prstenove i uzmemo jedan veliki traktor, ali to je u praksi neizvedivo. Kada ja u jesen krenem sijati, nikome ne ustupam vozilo dok svoje ne završim. A drugi ne može čekati – kaže Knežević. I obitelj Mladena Karavidovića, koja ima tri traktora, slaže se kako se svatko drži svoga zbog nesloge i nesklonosti posuđivanju.

Kriva je država

Naš poljoprivredni stručnjak Stipan Bilić kaže kako su države od staroga Rima naovamo vodile poljoprivrednu politiku, a Hrvatska nije nikad. Niti se u nas zna što sijati ni koliko, a kamoli koliko nam treba traktora. I s najmanjim traktorom 10 se hektara može obraditi za 10 dana, pri čemu nije bitno čiji je traktor, nego treba li vam i koliko, kaže Bilić, ističući kako je za to najodgovornija država koja je trebala provesti racionalizaciju svega u poljoprivredi. Seljak se sam nikada neće udružiti, tvrdi on, a slično kaže i Krunoslav Zmaić. Prevelik broj konjskih snaga u odnosu na obradive hektare svakako je problem jer veća snaga treba više posla, a ako ga nema, traktori se ne mogu amortizirati, pa ni otplaćivati, dok se s druge strane na klastere, udruženja, zadruge i slično gleda kao na ostatke socijalizma.

U Italiji pak nimalo se ne libe ni unajmljivanja potrebnih strojeva. Marilena Barbera iz poljoprivredno-vinarske tvrtke Barbera iz Menfija na Siciliji kaže kako u njezinu kraju postoje tvrtke koje su na usluzi poljoprivrednicima, od kojih bez problema unajmljuju sve, od traktora do strojeva za sadnju vinove loze ili berbu grožđa, čak i posebne zadruge za navodnjavanje.

>>Seljaci zauzeli novi punkt: Traktori i na ulazu na autocestu u Đakovu

>>IMT traktori iz Srbije prodavat će se u Krnjaku