Vaništa je u pravu kad kaže da je 19. stoljeće završilo 1918. godine

Sjedim preko puta Josipa Vanište. U njegovoj smo sobi. Iza leđa mu je Zagreb čiji su krovovi ispikali liniju horizonta. Vrata balkona su otvorena. Zavjesa se polako uvija i, premda još nije ni 10 sati, kolovoz i rujan zajednički guraju celzijevce u prostoriju. Svejedno nije toliko vruće da se ne bi moglo opušteno razgovarati. Na stolu između nas čaj, dva kroasana, keksi i jedino što kvari sklad jest moj neuredan rukopis u žurbom prekrivenom notesu. Vaništa mi govori o Milanu Steineru. Glas prepun ravnomjernog strpljenja i nevjerojatne preciznosti u intonaciji najvažnijih elemenata priče. Prijateljstvo koje je to postalo daleko nakon vremena kada je bilo kronološki moguće i duboko poštovanje prema čovjeku čije djelo čuva desetljećima. Vaništa kratko zastaje i pita: "Jesam li previše govorio?" i ja shvaćam da preda mnom sjedi vjerojatno jedan od posljednjih kojima odmjerenost nije stvar političke korektnosti, nego razlog njihova dostojanstva. Zamolim ga da nastavi, a on uvede povisilicu prisnosti i ispriča mi fascinantan život Milanova brata Ive Steinera, put po mrvicama slobode. Promatram ga pažljivo. Dok govori o drugima, Vaništa je suveren pripovjedač odlučnog pogleda kojim neprekidno komunicira sa sugovornikom. Kada mora ponešto reći i o sebi, kada to postane nezaobilazno, pogled tone u pod nelagode i pokušava izvući cijelo tijelo iz prvog lica jednine.

Gledajući ga tako, prisjećam se da sam pročitao kako je Krleža za njega rekao da mu izgleda kao da je došao iz 19. stoljeća i mislim da Krleža nije mogao izreći veću bedastoću jer Vaništa je mogao biti poslan od naprijed i odozgor, ali nikako od iza. Jer da je po Krleži, svojim djelom Vaništa nikada ne bi mogao doslovno i simbolično oblikovati vrijeme. Pitam ga je li ikada imao dilemu kist ili pero. Nikad, odgovara energično. Ja nisam pisac, ja to samo malo bilježim neke misli, kaže mi spuštena pogleda. Razgovor se zatim plete oko tih sjajnih artikulacija i slažemo se kako sve nepodnošljivijom postaje tjeskoba svijeta u kojem živimo i koja čovjeka melje u egzistencijalni pepeo. Znadete, kaže Vaništa, Milan Steiner umro je 1918. godine, a to je za mene kraj 19. stoljeća. Sve što se te godine događalo, uključujući i Milanovu smrt značilo je završetak jedne cjeline. Ljudi krivo računaju vrijeme, zaključio je mirno. Tada je zazvonio telefon. Vaništa je hitro ustao i ispričavajući se podigao slušalicu. Ostao sam u toj rubnoj 1918. i pitanju može li biti ijedna druga tvrdnja točnija od ove da ljudi krivo računaju vrijeme. Vaništa nije relativizirao vrijeme, on je relativizirao čovjekovu metodologiju pristupa vremenu i odbijanje prihvaćanja potpune određenosti trenutka i prepuštanja uopćavanju na linearno strukturiranoj lenti. No, ako je 20. stoljeće doista počelo 1919. godine, u kojem to stoljeću mi onda danas živimo? Ponajprije, Vaništa je u pravu kad kaže da je 19. stoljeće doista završilo 1918. jer samo je predrasuda proporcionalnosti neophodna da bi stoljeće moralo imati sto godina. Ako se isprepliću epohe, stoljeća moraju biti još isprepletenija i ne vidim draž u dogovornoj definiciji vremena na štetu njegove sadržajne prepoznatljivosti. Uostalom, ključno je pitanje koja je to godina izabrana kao početna. Na Vaništinu kalendaru jedan je veliki rat bio na samom kraju prošlog i drugi na početku ovog stoljeća.

Dakle, osim što je 20. stoljeće rasteretio od jednog krvoprolića, logičnim je učinio uvod u sve ono što je u tom Drugom ratu i nakon njega prohujalo ovim svijetom. Na tom istom kalendaru brojač godina radi svoje bez obzira na kontekst i on se jednostavno "prebaci" na isteku posljednje devetke. A onda nula i novi početak, zapravo svađa počinje li nulom ili se mora čekati jedinica. Čini mi se da smo predodređeni da bismo se izgubili u vremenu, da bismo se zavaravali trajanjem i da bi si pronašli olakotne okolnosti za neispravljive promašaje. Prioriteti su nam složeni tako da ih preispitujemo isključivo tijekom najvećih iskušenja, a većinu života plutamo bezvoljno i zdravo za gotovo. Dobrovoljno smo se zaključali u minute. Stoljeća, kako ih Vaništa vidi, fleksibilan su zamah našeg postojanja i događaja u kojima odlučujemo, a ne u kojima smo i mi samo događaj. U Vaništinu kalendaru broje se ljudi. Oni su stoljeća, epohe i sve vrijeme. Tada sam čuo spuštanje telefonske slušalice. Vaništa je kazao: "Oprostite, sada sam sigurno previše govorio." Nikako previše, ovo je ipak vaše stoljeće, pomislio sam.

>> Predsjednik države u kojoj bih htio živjeti bio bi Emil Cioran

>> Josip Vaništa odlikovan Vitezom reda umjetnosti i književnosti