Vanja Udovičić: Hoću doktorat, cure ne tražim

Nudi li vam netko pomoć u poslu i to bez zadrške, situacija, morate priznati, postaje malo sumnjiva. U intervjuu s Vanjom Udovičićem (28) željele su sudjelovati i znane i neznane pripadnice ljepšega spola. Neke su htjele nešto pitati, druge samo sjediti i gledati sa strane... Kavu s vaterpolistom koji je prije mjesec dana stigao u zagrebačku Mladost i uzburkao ženske duhove pili smo ipak sami. Čovjek se nije stigao ni raspakirati, a već je oformljen ženski žiri na Red Carpetu koji je ocjenjivao njegov izgled. Nije ga gledao, štoviše, ženski uzdasi i izbori ne bacaju ga u trans. Jedan od najpopularnijih srpskih sportaša gradi imidž uzornog sportaša koji do cilja želi i bez naslovnica tabloida.

– Dio je to posla, jasno je da svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali kategoriziranja, poput izbora za najpoželjnijeg muškarca, nisu zahvalna, ima i pametnijih stvari kojima bi se ljudi trebali baviti. Neka radije komentiraju kako igram u bazenu – veli kapetan srpske vaterpolske reprezentacije bez Facebook profila.

– Socijalne mreže za mene su bježanje u imaginarni svijet, nešto što ne postoji. Nekada su djeci roditelji kupovali lopte, danas je to iPhone. Pa ljudi danas na kavu idu sami s – mobitelom!

Noćni život Zagreba mu je nepoznanica, upoznavati grad krenuo je s tribina, za Medveščak je već navijao, za Cibonu upravo traži kartu, a i pogledat će u Maksimiru i "plave poliglote".

Stignem si skuhati ručak

– Zagrepčanke još nisam imao priliku upoznati. Zapravo, još nisam ni bio na pravom izlasku. Premoren sam nakon treninga, stignem si samo sam skuhati ručak i eventualno se družiti sa suigračima ili prijateljima koji dođu iz Beograda. U pravilu navečer pišem radove za fakultet. Naš je život prilično monoton. Nećete nas vidjeti prije utakmice navečer u gradu. Jasno, nakon što smo se danima pripremali i odradili posao, šanse da nas negdje pronađete ipak rastu. Očekujem da će mi suigrači pokazati noćni život Zagreba, zanima me to, ima vremena...

Obožavateljica gdje god je igrao, od Srbije preko Italije do Hrvatske, nije nedostajalo, no ponude za brak su izostale.

– Možda samo nekoliko transparenata, ali sve je to šala. Nešto konkretnije u tome stilu zasad nisam dobio. Naravno, komplimenti mi nisu uteg, no ne razbijam time glavu, želim prije svega imati svoj mir i ne dopuštam ljudima da mi se miješaju u život. Jasno, ta je borba druga medalja našeg posla. Mi sportaši smo Spartanci, iako sirovo zvuči čak i suvremeni gladijatori, mi zabavljamo široke mase. U Zagreb je stigao preko noći, kraj Save su se pljeskali od sreće kad su iz Pro Recca uspjeli dovesti vodenog virtuoza, braniča koji zabija golove, organizira igru, povlači kontre...

– Iako su neki tvrdili da smo dugo pregovarali, sve smo dogovorili na brzinu, u samo dva dana. Bio je problem tako brzo pronaći stan, ali solidno sam se snašao. Tri godine živio sam u malome talijanskom mjestu Reccu, u kojem živi samo 10 tisuća stanovnika, tako da sam se sada preporodio. Prezadovoljan sam Zagrebom, sličan je Beogradu, no nešto manji i mnogo mirniji i čistiji. Toliko su svi gostoljubivi i srdačni da se već pomalo brinem... Beograd često zovem džunglom zbog zabavnih sadržaja koji nikoga ne ostavljaju ravnodušnim te velikim selom, ali to je moj grad.

Diploma najveća pobjeda

Knjiga je uvijek u blizini, ili stručna ili za opuštanje. Diplomirani je inženjer organizacijskih znanosti, a u rodnom Beogradu upisao je master studij marketinga.

– Studij se malo i oduljio, čekao sam osam godina diplomu, ali znanje je jedino bogatstvo koje nitko ne može oduzeti. Odigrao sam na stotine utakmica, no ipak je moja najveća pobjeda u životu bila diploma. Logično je to, jer i moji su roditelji završili fakultete, a ja se na tomu neću zaustaviti. Želim i doktorirati.

Kad nam je naš nogometni reprezentativac Tomislav Dujmović otkrio da čita Dostojevskog na ruskoj ćirilici i Ladom odlazi u kazalište, u Čatežu su ga vatreni prilično zadirkivali.

– I ja čitam, putovanja su idealna za to... Hermanna Hessea, Oscara Wildea, pa i Ruse, koji često znaju previše filozofirati, ali čovjek se može pronaći u tome. I pisce stare škole, poput Branislava Nušića i nobelovca Ive Andrića. Filmove gledam sve koji mi dođu pod ruku, a volim otići i u kazalište, upoznati i kulturnu sliku grada u kojem živim. Oduševila me predstava u Teatru Exit "Kauboji", i tko nije bio, trk po karte!

Huligani su nedavno prekinuli nogometnu utakmicu između Italije i Srbije. Što se to događa, bolje poznajete mentalitet?

– Bilo me je sram što sam iz Srbije kada sam vidio što su ti huligani napravili. Kad sam bolje promislio, zaključio sam da je riječ o sedmero ljudi, nečijih plaćenika i vojnika, kakvih ima u cijelome svijetu, a zaduženi su za stvaranje kaosa. Nitko ne priča o uspjesima i o lijepim stvarima, ali ja ne odustajem, pokušavam predstaviti svoju zemlju u najljepšem svjetlu.

Mamin zvižduk s tribina

Viđeni ste na tribinama u Ledenoj dvorani, kliže li se i u Beogradu?

– Hokej u Srbiji kao da i ne postoji, a ovo što su ljudi iz Medveščaka napravili, to je čudo. Gledam to i sa stručne strane, diplomirao sam upravo marketinški aspekt organiziranja sportskih događaja, a njihov model trebalo bi kopirati. Više je ljudi bilo na hokeju nego na utakmici Dinama, napravili su show, a taj recept trebali bi primijeniti i drugi. Obitelji dolaze i uživaju, što treba respektirati. Nogomet me toliko ne zanima, ali bude li Dinamo igrao neku zanimljivu utakmicu, otići ću je pogledati. Dakako, namjeravam i pod Toranj.

Za EP-a na Savi imao je najdražeg navijača na tribini. Majka Dragana zviždala je na prste toliko prodorno da je nadglasala stotine kockastih navijača. Slatko se nasmijala kada smo je pitali gdje je to naučila. "Znate li na koliko sam utakmica zbog Vanje bila? Vježbam već dugo."

– Roditelji su sve prošli sa mnom, svaki meč, ovo je i njihov uspjeh. Kad sam imao 16 godina, mnogo mi je značilo da je netko od mojih na tribini, a danas se kao profesionalac u bazenu moram isključiti, ne okrećem glavu i ne gledam tko je gore, već se bacam na posao.

Otac Davor je iz Istre, a majka iz Beograda. Jesu li se upoznali na moru?

– Nisu. Tata je radio i živio u Beogradu. Dalji splet okolnosti je poznat, evo me, sjedim tu. Braće i sestara nemam, jedinac sam. Mi sportaši smo djetinjasti jer nismo imali normalan razvoj kao drugi. Oni su se igrali iza škole, a mi smo trenirali. Sada se vraćamo.

Radite li kakve spačke suigračima, što se događa iza kulisa?

– Toliko smo umorni nakon utakmica i treninga da nema snage za to. Na dan "radim" šest sati, najteže mi pada plivanje. I to četiri kilometra, a bez lopte je prilično monotono. Vodu obožavam, a kada sam kao klinac ljetovao u Puli, nisam se dao van iz vode. Ma kakav ručak, ništa me nije moglo istjerati iz mora. Tako je sve počelo...