Vapaj žena: Mi koje radimo fizičke poslove nećemo doživjeti mirovinu

Izglasuju li ove godine saborski zastupnici i zastupnice (koje svoju punu mirovinu ostvaruju sa 55 godina starosti i 25 godina staža!) promjene Zakona o mirovinskom osiguranju, idućih deset godina radni vijek žena povećavao bi se za šest mjeseci godišnje.
Od 1. siječnja sljedeće godine u punu bi mirovinu žene odlazile sa 60 godina i šest mjeseci života, u 2012. sa 61 godinom i 6 mjeseci – i tako svake godine za 6 mjeseci više kako bi se postiglo da 2020. žene odlaze u punu mirovinu sa 65 godina života kao i muškarci.

Evo što o novim uvjetima za mirovinu misle žene koje su već preko pleća prebacile više od 30 godina radnog staža, ali su premlade za mirovinu.

Mira Cvitan (53), 
prodavačica u ribarnici

Neću izdržati. Teško mi je dizati kašete, bole me ruke

Mira Cvitan već 30 godina radi u riječkoj ribarnici. A svatko tko je barem jednom ondje bio, zna o kakvim se uvjetima radi – stalna vreva, galama, zimi hladnoća i propuh, a ljeti vrućina. Mogućnost da se žene izjednače s muškarcima i u zasluženu mirovinu odu sa 65 godina tu 53-godišnju Riječanku ozbiljno brine.

– Neću moći izdržati toliko, sigurno ne, pa ja već sada imam toliko zdravstvenih problema. Teško mi je dizati kašete s ribom, bole me ruke, evo, ljeti riba mora biti u ledu, a znate što je to, katastrofa za ruke, muče me sinusi, mjehur, patim od kostobolje. Primijetila sam da više i ne čujem dobro. Nije ni čudo od ovolike vike, a i ne pamtim više kao nekada, ali to je sudbina nas prodavača – iskreno nam se požalila Mira Cvitan.

No, kao prava radoholičarka, kada dva dana nije na ribarnici, Miri kao da nešto nedostaje.

– Ma, vuče me ta živost, ovdje baš nikada nije monotono, a i kupci me znaju tako ganuti. Neki mi donesu kavicu, a za Badnjak znam dobiti cvijeće, "panetone", za Uskrs koju bocu dobrog vina, uskrsno jaje – kaže Mira koja, vidljivo je, voli ovaj zahtjevan posao, no unatoč njezinom nastojanju, godine rada ostavljaju traga. Dodaje kako se odlično slaže s mlađim kolegicama.

– O da, znaju mi pomoći. Radim od 7 do 13, a onda me čekaju kućanski poslovi. Ipak, sat vremena nakon posla moram se odmoriti. Kako na ribarnici cijelo vrijeme stojim, pazim da mi obuća bude ugodna. Tu je još i troje, srećom, sada već odrasle djece. Stignem biti i baka, naravno, samo zahvaljujući pomoći ukućana – kaže Mira Cvitan.

Uz 30 godina na ribarnici, još je tri zaradila radeći kao prodavačica u kiosku.

– Nije lako. Evo, kolegica nam je nedavno otišla u mirovinu i spasila se. Ja bih još ovo malo godina htjela provesti uz unučicu. A uvjeti za rad su teški. Tek smo sada na ribarnici dobili sanitarni čvor – priča Mira Cvitan, koja muku liječi zbijanjem šala. Veli kako sve žene "brundaju" o mirovini i radu do 65 godine.

– Mnoge su moje kolegice otišle u invalidsku mirovinu. Zar je za nas to jedino rješenje – pita se Mira Cvitan.

Veronika Bobovčan (53), radnica Čistoće-Unikoma,

Po tom zakonu s posla ću 
na groblje, a ne u mirovinu!

– Mirovinu po tom njihovom novom zakonu neću ni doživjeti, već s posla ravno otići na groblje! – ogorčena je Osječanka Veronika Bobovčan (53) iza koje je punih 30 godina radnog staža u Čistoći, gradske tvrtke Unikom. Čistiti ulice, kaže, nije nimalo jednostavno jer treba cijeli dan pa i noću biti na nogama, a i metla nije nimalo lagana.

– Naporno je i za mršave, a ne samo za žene moje konstrukcije – smije se Veronika Bobovčan na vlastiti račun i dodaje kako svoje umirovljeničke dane danas ne može ni zamisliti.

– Nismo vam mi koji radimo fizičke poslove tako dugovječni! Pa, tko će od nas uopće doživjeti 65 godina? Tim nas se zakonom ionako žele riješiti. Da umremo prije nego što padnemo na proračun – kaže žena zahvaljujući kojoj je osječki Donji grad uredniji.

Već sad, dodaje, zbog rada na ulici ima problema s kralježnicom i čestim prehladama, posebice zime kada joj je, kao i ljeti, "ured" ulica, a imala je i prometnu nesreću zbog koje je mjesecima bila "izvan pogona".

– Raditi se mora, računi se moraju platiti, a mirovine kakve su, možda mi je čak i bolje da ne doživim te dane – razočarano zaključuje Veronika Bobovčan.

Renata Golubić (55), 
glavna medicinska sestra

Nakon 34 godine staža ide 
u prijevremenu mirovinu

Od 34 godina staža, čak trideset je napunila u zagrebačkoj Psihijatrijskoj bolnici Vrapče gdje godinama radi kao glavna medicinska sestra. Država smatra da bi Renata Golubić, 55-godišnja Zagrepčanka trebala raditi još deset godina. Kad je nedavno shvatila da više nema dovoljno snage za tako odgovoran posao, morala je predati zahtjev za prijevremenu mirovinu!

– Svatko ima svoje granice. Ovo je posao koji radiš sa 150 posto svoga kapaciteta. Psihička stabilnost je ključna, donose se brzinske odluke, ponekad u djeliću sekunde moraš promijeniti ponašanje da ne izazoveš neželjenu situaciju ili se na diskretan način trebaš izvući iz delikatnih okolnosti – priča ta majka troje odrasle djece, koja radi od svoje devetnaeste.

Dodaje kako na svom radnom mjestu ne bi izdržala još jedno desetljeće.

– Kolegice i ja zafrkavamo se da bi bilo najbolje da si odmah kraj bolnice napravimo groblje tako da zakonodavcima pojednostavimo posao. Šalimo se, ali što nam drugo preostaje – kaže Renata Golubić. – Žalosno je – nastavlja – što se u nas zakoni donose bez ikakva promišljanja i razmišljanja o posljedicama. U ovom slučaju žrtve novog zakona osim medicinarki, bit će, kaže, i pacijenti.

Mira Malić (58), 
konobarica

Radni dan izdržim dobro, 
fizički se ne osjećam loše, ali

Mira Malić, 58-godišnja konobarica iz Rijeke, iza sebe ima nevjerojatnih 36 godina staža.

– Mogu vam reći da mi je dosta. Kada bi situacija kod nas bila drukčija, mogla bih odraditi još godinu, dvije. Ma nije problem u radu jer ja svoj posao volim, već u stalnom presingu i revoltiranosti – grozničavo razmišljam što mi je činiti, mislim si je li pametnije otići u mirovinu dok još mogu, hoću li izgubiti beneficije, ako ostanem što me još čeka, bojim se, jer tko bi mene s ovoliko godina htio na birou. Eto, čime se čovjek mora baviti nakon toliko godina rada. Postali smo depresivni, napeti. Kod nas je puno bezakonja, stalno nešto mijenjaju, ne znaju zapravo što bi, njima je čovjek, radnik postao teret, a bez nas ne mogu. I sindikati se igraju mačke i miša – otvorena je Mira Malić.

Svom je poslu posvećena i radi ga iskreno, pošteno, braneći dignitet struke jer vremena su, kaže ona, kada bi mnogi radili ili već rade kao konobari a da o tome baš ništa ne znaju.

– Ima svega, čujem ja kako se radi i ne mogu vjerovati. U ugostiteljstvo svakakvi upadaju, oni koji s time nemaju veze, srozali su našu struku na niske grane. Dok ne bude stručnog osoblja, bit će nam slabo – dodaje Mira Malić.

Drži da bi ugostitelji optimalno trebali raditi 30 godina, do svoje 50. godine i nakon toga se povući.

– Radni dan izdržim dobro, fizički se ne osjećam loše, ali sam psihički potonula, potiskujem strah pred neizvjesnošću. Gosti mi nisu problem, upravo suprotno, a i nije neki pritisak jer turista nema previše. Rijeka je njima još uvijek grad u kojem se ne zadržavaju dugo – dodaje ogorčeno Mira Malić.

Darinka Jurović (53), 
patronažna sestra

Kako ću primiti novorođenče s rukama koje će se tresti

Bila kiša, snijeg, zima ili paklena vrućina, Darinka Jurović, patronažna sestra, posljednjih 17 godina svakodnevno obiđe šest-sedam pacijenata u jugoistočnom dijelu Zagreba. Prije toga, ta 53-godišnjakinja, gotovo isto toliko godina radila je u školskoj poliklinici. Planira raditi još sedam godina, a nakon 37 godina staža, baš joj se ne čini moguće da će i još pet biti u stanju ići u babinje ili skrbiti za teško bolesne prelazeći kilometre.

– Kako ću primiti novorođenče s rukama koje će se možda tresti? Svi s vremenom ostarimo, iscrpimo se, potrebno nam je puno više odmora. Stvarno mi nije jasno zašto se donose odluke tipa ove, da žene odlaze u mirovinu sa 65 – kaže Darinka, koja ljeti pacijentima dolazi biciklom, a zimi vozi svoj automobil jer službeno vozilo ambulante u Dugavama – nemaju. Nedavno je doživjela šok kad je ušla u stan starijeg gospodina oboljelog od tumora, i našla ga mrtvog na stolu. Psihički taj posao, iscrpljuje. Odluke moraš donositi sam, a pomoći u danom trenutku ti nema tko. Tek je nedavno, oguglala na teške bolesti starijih, no priviknuti se na mlade, oboljele od opakih bolesti, priznaje Darinka Jurković i dalje, ne uspijeva. Unatoč tome vrlo je važno da pri ulasku u kuće bolesnika ulazi s osmijehom i riječima utjehe.

Marija Šerić (62), 
ravnateljica gimnazije

Nama prosvjetarima 
najveći je problem senilnost

– Nekoć sam mislila, čim steknem prve uvjete, odlazim u mirovinu! Najviše sam se bojala senilnosti koja je najveći problem rada u prosvjeti. Davne 1973., kad sam počela raditi, bilo je u školi ljudi koji su doista bili senilni. Osjetili su to i sami jer djeca su otvorena, traže svoja prava. Sad se dobro osjećam, smatram se sposobnom raditi pa iako sam, po starom zakonu, mogla otići u mirovinu, nisam željela – kaže Marija Šerić, ravnateljica II. jezične osječke gimnazije.

Istina je, priznaje, da bi možda imala drukčije mišljenje da još predaje u razredu gdje je s učenicima provela 20 godina. Na mjestu ravnateljice je od 1993.

– Sposobnost za rad do 65. godine specifična je od osobe do osobe. Naravno da je ružno ako čovjek postane senilan, a mora raditi s djecom. No, kad bi se mogla napraviti procjena, utvrdilo bi se da ima i mladih koji bi mogli odmah u mirovinu. Općenito govoreći, ako čovjek nije rođen za prosvjetu, a zaluta u nju, istroši se fizički već za 10 godina, a kamoli do svoje 65. Ali, ako lijepo radiš i stalno si s mladima, to i nas održava mlađima – dodaje ravnateljica Marija Šerić, spremna odgovoriti na izazove u sljedeće tri godine koliko još mora raditi.

Đurđica Kovač (59), umirovljena glavna sestra

To je veliko izjednačavanje nepravda prema ženama

– Ne mogu vjerovati da je ikome palo na pamet predložiti zakon prema kojem žene moraju raditi do 65. Umjesto da naša struka dobije beneficirani radni staž, produžuje im se nužne radne godine - to je velika nepravda! – ispalila je Đurđica Kovač, 59-godišnja umirovljenica iz Zagreba, koja je 32 godine staža krvavo zaradila kao glavna medicinska sestra na neurokirurgiji i infektologiji u zagrebačkoj Kliničkoj bolnici Dubrava, te kao koordinatorica za edukaciju u istoj ustanovi.

Posao, prije sedam godina prepušten mlađim kolegicama, obožava i danas (da se ponovo rodi sve bi ponovila).

Potvrđuje to i činjenica da se u umirovljeničkim danima aktivirala u Udruzi medicinskih sestara što joj je rastanak s plavom uniformom učinio manje bolnim.

– Osim dobrog zapažanja i pune koncentracije budući da se uvijek radi nekoliko poslova istodobno, potrebno je imati strpljenja za pacijente, snagu da ih okrećeš, pereš i dižeš, ali razgovaraš i tješiš. Kod nas u bolnici, kad bi sestre prešle pedesetu, dodjeljivali bi im se manje zahtjevni zadaci u ambulanti, na šalteru ili u dijagnostici. Jasno da one imaju bogato iskustvo i veliko znanje, ali ne može se ignorirati da se po fizičkoj snazi i okretnosti više ne mogu uspoređivati s mlađim kolegicama – kaže Đurđica Kovač.