Vatikan je Hrvatsku priznao zbog prava naroda na državu, a ne zbog vjernosti papi

Građanski rat u bivšoj Jugoslaviji dogodio se zbog toga što je Vatikan (uz Njemačku) priznao neovisnost Hrvatske i Slovenije, neistina je koja je kao istina prikazana u mnogim knjigama, zapisima, analizama. Bez obzira na to koliko su stvarne činjenice drugačije, to mišljenje neće nikad nestati. Na stranu to što datumi događanja pokazuju drugačiji povijesni tijek (napad na Vukovar npr. započeo je u kolovozu 1991., a Vatikan je neovisnost Hrvatske priznao 13. siječnja 1992., dva dana prije ostalih europskih država) i to što rat nije bio građanski, nego su JNA i srpska paravojska vodili rat protiv građana druge nacionalnosti, Sveta će Stolica za one koji ne žele vidjeti činjenice uvijek ostati “odgovorna” za raspad “predivne” Jugoslavije.

I u Italiji, a jednom je to kazao tadašnji ministar vanjskih poslova Gianni De Michelis, bilo je onih koji su smatrali kako je “hrvatski lobi” utjecao na odluku Ivana Pavla II. da prizna hrvatsku neovisnost. Istina, Hrvatska je tada imala znatan broj, u odnosu na broj stanovnika, dužnosnika u vatikanskom državnom tajništvu (Nikola Eterović npr., a danas nema nikoga) te neke biskupe na važnim položajima. Mons. Milan Simčić, kojega se često spominje kao osobu koja je najviše utjecala na vatikansku odluku (bio je u kongregacijama za nauk vjere i za kler), nije imao takvu moć.

Uvredljivi grafiti

Mons. Piero Pennacchini, koji je bio zamjenik šefa ureda za tisak Svete Stolice Joaquina Navarra Vallsa, obznanio je kako se Vatikan priprema uspostaviti diplomatske odnose s Hrvatskom te kako je o tome uputio i notu Beogradu. U dokumentu kojim se najavljuje priznanje Hrvatske (odluka je donesena 18. prosinca 1991., ali se još nije znao datum priznanja) tražilo se od nove države da poštuje sve međunarodne dokumente počevši od onih o zaštiti ljudskih i manjinskih prava. Vlasti u Beogradu bile su bijesne te su pozvale nuncija Gabriela Montalva na razgovor u ministarsvo vanjskih poslova, a na beogradskim zgradama osvanuli su grafiti među kojima i “Vatikan, sotonska država”. Zamjenik ministra vanjskih poslova Milan Vereš odluku Vatikana ocijenio je kao “izravno miješanje u unutarnje stvari Jugoslavije”. Ivica Maštruko, koji je bio jugoslavenski veleposlanik pri Svetoj Stolici i nakon što je izjavio kako su oni u Beogradu “politički kriminalci”, postao je hrvatski opunomoćenik u Rimu. Njemu je prvome Nikola Eterović, koji je u to vrijeme pomagao papi Ivanu Pavlu II. i kao prevoditelj, javio da je Vatikan odlučio priznati hrvatsku neovisnost. Maštruko je to onda javio hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.

U otkrivanju stvarnog stanja u Jugoslaviji (istina, papa i državno tajništvo znali su o stanju mnogo više od onoga što se mislilo u javnosti, a u to sam se mogao uvjeriti i tijekom dvaju susreta, 1988. i 1989., s Ivanom Pavlom II.) veliku ulogu imao je tadašnji vatikanski ministar vanjskih poslova Jean-Louis Tauran. To je onaj francuski kardinal koji je na balkonu bazilike sv. Petra objavio da je novi papa postao Bergoglio i da je uzeo ime Franjo. Njega je Ivan Pavao II. u ljeto 1991. poslao u posljednje izviđanje stanja u Beogradu, Zagrebu i Ljubljani. Tauran je poslije povratka u Rim kazao papi kako se Jugoslavija već raspala. Tadašnji državni tajnik, kardinal Angelo Sodano (pokušali smo sada razgovarati s njime premda već godinama ne daje intervjue, ali nam je sa žaljenjem izbjegao govoriti i o tim sada već povijesnim događajima), imao je presudnu ulogu i u odlučivanju datuma priznanja hrvatske neovisnosti.

Rat je već bjesnio

U dokumentu koji je Vatikan uputio u Zagreb kaže se kako ulazak Slovenije i Hrvatske u zajednicu suverenih država treba značiti i njihovo “zauzimanje u pomirenju u balkanskoj regiji i u stvaranju solidarnijeg i bratskog svijeta”. No, to priznanje nije došlo iznenada. Prethodno su više od godine dana Sveta Stolica i osobno Ivan Pavao II. pozivali na mirno rješavanje sporova. Ivan Pavao II. je, tijekom angelusa 21. srpnja 1991., od Hrvata i Srba zatražio dogovorno rješenje problema i nalaženje sporazuma koji bi jamčili legitimne težnje dvaju naroda. No, stanje se nije mijenjalo i mjesec dana poslije, 17. kolovoza, Karol Wojtyła je tijekom posjeta Mađarskoj kazao kako “Hrvatima treba pomoći međunarodna zajednica u zadovoljavanju njihovih legitimnih težnji”. Dakle, Vatikan je uvijek pozivao međunarodnu zajednicu, europske države, da se suoče sa stanjem u Jugoslaviji. Vatikanska diplomacija nije nikad donosila odluke koje bi izazvale nove napetosti. Na brojne pozive na mirno rješenje sporova među narodima nije odgovoreno, rat je bjesnio.

Nakon toga, a vidjevši kako mira nema, Vatikan je predlagao i da cijela međunarodna zajednica prizna neovisnost Hrvatske i Slovenije istoga dana. U studenome 1991. Sveta je Stolica u tome smislu uputila i memorandum državama Organizacije za europsku sigurnost i suradnju (OESS).

Na dan vatikanskog priznanja hrvatske neovisnosti povjesničar Giorgio Rumi objavio je veliki članak na prvoj stranici vatikanskog glasila Osservatore Romano u kojem je objasnio kako “slučajevi kao jugoslavenski pokazuju nepobitnu realnost načela samoopredjeljenja” te kako to pravo “nije odvojeno od prava koja trebaju imati manjine” u novim državama. Vatikan je uvijek inzistirao na štovanju prava manjina.

Dakako da je Sveta Stolica tražila od međunarodne zajednice da utječe na smirivanje stanja u Jugoslaviji i priznavanje legitimnih težnji naroda, ali, prvo, to nije dovelo do rata, jer on je već razarao, a drugo, to je činila na temelju međunarodnih načela. Ni u jednom dokumentu ne piše kako je Hrvatska priznata zato što je stoljećima bila vjerna Vatikanu i zato što je njezino većinsko stanovništvo katoličko. Priznato je pravo koje je vrijedilo za baltičke države, bivšu Čehoslovačku, bivši SSSR..., odnosno pravo na suverenu državu jednog naroda. Kad se inzistira na tome da je Vatikan priznao Hrvatsku zato što je katolička, tada se čini šteta i Svetoj Stolici i Hrvatskoj.