\"Prva asocijacija na 1999. mi je oproštaj od Europskog prvenstva. Bio je to bio posljednji vlak te generacije. Bili smo zreli, imali smo iskustvo, znanje, kvalitetu. Mogli smo nešto napraviti da smo otišli na EP 2000. Ostala je mrlja. Bili smo spremni za velike stvari. Sada kad gledam s distancije, pogriješili smo jer smo previše željeli pobjedu. Izgorjeli smo. Bilo je previše nemira u glavi da pobijedimo takvu Jugoslaviju iako smo bili bolja momčad. Bili smo bolji i u Beogradu i u Zagrebu\", počeo je Stanić.
Sjećate li se emocija u toj drami?
– Teško je uopće definirati ono što igrač osjeća. Opisao bih to stanjem nekakvog transa. Tolika je doza adrenalina. Pitanje je koliko netko želi priznati u kakvom je stanju tada bio. Živiš u tom velikom pritisku sve do početka utakmice kada se ta energija oslobađa. Sve do utakmice nemam jasne slike što sam zapravo osjećao. Naravno, želio sam da što prije počne utakmica. Svi su igrači to željeli. Bio je strahovito velik pritisak na igrače kao što će biti i sada. Ta utakmica jest drugačija i ovoj će generaciji biti drugačija, ali trebala bi biti kao i sve ostale. Ključ za obje momčadi bit će psihološka priprema.
Mogu li se takve emocije kontrolirati?
– Mogu se pokušati kontrolirati. Neki su ih igrači kontrolirali tako da su pjevali, drugi su se povlačili u sebe, treći danima nisu spavali, bili su razdražljivi. Zgodno bi bilo napraviti analizu kako koji igrač ove momčadi kontrolira emocije.
Trener ne može puno učiniti
I tada je na vas vršen golem pritisak?
– Važno je taj pritisak bilo usmjeriti k ostvarenju jednog cilja, a to je pobjeda. Igrači moraju osjetiti takav pritisak bez obzira na to u kakvu karantenu otišli. Ne možete izbjeći to kada svi oko vas, pa i vaša obitelj, mjesec-dva dana govore samo o toj utakmici. Svi smo osjećali taj pritisak, to je prirodno.
Sjećate li se scenarija utakmice s Jugoslavijom?
– Ma sjećam se. Poveli smo pa su oni preokrenuli na 1:2, a ja sam u 47. minuti postigao pogodak za 2:2. Sjećam se da sam tada pogledao prema semaforu i pomislio da još imamo puno vremena za pobjedu. Imali smo igrača više. Imali smo puno toga što je išlo u našu korist. Nismo uspjeli jer smo izgorjeli. To je jedini odgovor na pitanje zašto nismo pobijedili. Bili smo smeteni.
Što trener u takvim situacijama može napraviti?
– Trener može puno toga napraviti do same utakmice, a tijekom utakmice vrlo malo. Izmjene može pogoditi ili ne pogoditi. Trener svoj posao radi prije utakmice. Osim zamjena i taktičkih varijanti trener ne može puno toga napraviti, posebno u takvim utakmicama.
Kako je Ćiro Blažević pripremio tu povijesnu utakmicu?
– Ćiro je, manje-više, sve utakmice pripremao isto. Ne sjećam se nečega posebnog. Ne mogu se sjetiti ni zamjena. Možda zbog toga što u takvim trenucima ne možeš biti sav svoj. Ne vidiš ni kada tebe zamijene. Bili smo svjesni kvalitete te Jugoslavije. No kao momčad smo mi bili bolji. Iskusniji i kompaktniji. U takvim utakmicama nema favorita.
Koliko ste u karijeri igrali tako teških utakmica?
– Bilo ih je. No svaka je utakmica priča za sebe. Svaka je utakmica specifična i teško je stavljati na vagu koja mi je teža. Nikad nitko neće uspjeti razvrstati utakmice. Važno je samo bilo pronaći pravi motiv za svaku utakmicu. A ja sam ga pronalazio u svakom pogledu navijača, komentaru, novinskom članku...
Kako biste sada usporedili Hrvatsku i Srbiju?
– Učinak u kvalifikacijama dovoljno govori o kvaliteti tih dviju momčadi. Gledao sam samo isječke utakmice Srbija – Belgija (0:3). Krajnji rezultat nije njihovo realno stanje. No Hrvatska je kvalitetnija. Puno smo zreliji i kompaktniji. Posljednje dvije utakmice Hrvatska je igrala na visokoj razini. Odavno nisam vidio da izgledamo tako dobro kao što je to bio slučaj protiv Walesa i Južne Koreje. Uživao sam.
Dojma smo da je srbijanski izbornik Siniša Mihajlović također dosta svjestan važnosti psihološke pripreme za utakmicu?
– Bio je igrač i valjda zna o čemu govori. Igrao je takve utakmice, kao i Štimac i ja. Zna kroza što igrač prolazi u tim utakmicama. Poučen takvim iskustvima, pokušat će to prenijeti na momčad. To je najvažnije. Sposobnost prenošenja na momčad, u tome je razlika između velikih, prosječnih i malih trenera.
Dinamo će dobiti derbi
Kad smo već kod trenerskog potencijala, kako biste ocijenili onaj Igora Štimca?
– Ugodno sam iznenađen igrom i onim što je do sada reprezentacija napravila. Ne zbog deset bodova, već zbog dvije posljednje utakmice koje su putokaz kako bi hrvatska reprezentacija trebala izgledati. Treba spomenuti i cijeli stručni stožer kao i momčad koja je očito pozitivno reagirala na neke stvari koje je uveo. Naravno, postoji puno stvari o kojima se može raspravljati. No palac gore u svakom slučaju.
Koji je najveći forte kockastih?
– Kompaktnost i momčadski duh. To je najvažnija stvar u reprezentaciji. Ako toga nema, onda su vam bezvrijedne sve individualne kvalitete. Najvažnije je da imamo deset bodova i da dobro igramo. To nam daje veliku dozu samopouzdanja iz kojeg se može izroditi mudrost, igračka ili trenerska. Nismo u situaciji da moramo napadati i ići grlom u jagode. Oni moraju hvatati priključak ili će biti otpisani. A strahovito je teško igrati takve utakmice jer to nije individualni sport. Imate 15 igrača koje morate pripremiti. Zakažu li dva ili tri, dođe do kolapsa. Važno je da smo svjesni svoje kvalitete. Ako išta mogu sugerirati, onda je to da ne naprave istu pogrešku kao i mi 1999. godine.
Što očekujete od hrvatskog derbija između Hajduka i Dinama?
– Očekujem dobru utakmicu. Što manje grubih startova i što manje provokacija ili, ne daj Bože, navijačkih nereda. Dinamo je svakako favorit. Bez obzira na podršku koju će Hajduk imati s tribina. To je utakmica u kojoj je Dinamo na testu vrućeg terena. Malo je takvih utakmica u HNL-u. Hajduk će se pokušati fizički nametnuti jer imaju problema s ozljedama. Dinamo svakako ima veću širinu.
Možete li se sjetiti najvećih derbija koje ste vi u karijeri igrali?
– Igrao sam derbi Željezničar – Sarajevo. Sa Željom sam jednom dobio, a jednom izgubio, zatim Dinamo – Hajduk, isto po jednom izgubio i dobio. A igrao sam i derbije Brugge – Anderlecht, Benfica – Porto, Chelsea – Arsenal...
Koji vam je ostao u najboljem sjećanju?
– Ma u pravilu vam ostane onaj prvi derbi u najboljem sjećanju. Zato je to za mene onaj prvi gradski derbi Željo – Sarajevo. Tada sam imao 18 godina. Poslije već dolaziš na nešto što si već igrao. Nisi potpuno pripremljen, ali si se već susreo s tim. Naravno, smiješno je uspoređivati Željezničar – Sarajevo i Benfica – Porto, ali za mene je onaj prvi, sa 18 godina, bio najveći...
Mario Stanić u hrvatskom sportu zadnjih mjeseci intenzivno sudjeluje pišući kolumne za internetski portal Igralište.hr. Zašto pišete kolumne?
– Iskreno, ne znam... Uh, to je dobro pitanje – počeo je Stanić, povukao dim kubanke i nastavio:
– Najprije sam krenuo iz znatiželje. Neki ljudi su me zamolili. U početku sam ih htio odbiti, ali nisam jer je moja znatiželja bila veća. Kasnije je to preraslo u nešto drugo...
Sada je već lakše, sada ste već brend?
– Ma nisam brend, kakav brend. Ja nešto pokušavam šarati. Gubim se i ja tu. Ne znam koliko mi je zapravo dobro došlo to pisanje kolumni. Ali opet, pomaže mi jer se na neki način čistim. Izbacujem svoja razmišljanja i osjećaje. Zahvalan sam stoga ljudima koji su mi to omogućili. S druge strane, to djeluje i na moj ego. Posebno kada čujem pohvale nakon tekstova.
Mario Stanić baš i ne odaje dojam kao da spada u kategoriju onih koji imaju problema s egom...
– Ma svi mi imamo problema s tim.
Možda ja u nekim situacijama kontroliram ego. Pokušavam se boriti. No svi sportaši imaju ego jer ne možeš uspjeti ako ga nemaš. Nekad jednostavno ne možeš biti imun na pohvale. Naravno da mi je drago ako mi netko pohvali tekst.
Kakav učinak želite postići svojim kolumnama?
– Nije mi cilj biti u pravu. Cilj mi je potaknuti ljude na razmišljanje da donesu svoj zaključak. Imate li dojam da u Hrvatskoj nije popularno izravno iznositi stavove?
– Nije to samo problem u Hrvatskoj. Mi imamo kompleks te tužne Europe. Ne biti dio mase uvijek je teži put. No to je ljepši put. Lako je živjeti u čoporu i biti poput boca coca-cole. Ima ih 300 milijardi i sve su iste. Ljepota je u različitostima.
Jeste li imali nekakve neugodnosti zbog stavova koje iznosite u kolumnama?
– Ne, nisam. Ne znam je li mi konkretno netko nešto zamjerio. Ali to je njihov problem.
Smatrate li da je tome tako jer zbog svog habitusa imate i određene kredite?
– Ne znam koliko imam kredita. Pokušavam imati normalan odnos s ljudima. Ne mogu reći da me ti odnosi ne zanimaju jer želim živjeti po civiliziranim normama. Bez obzira na to što napišem u kolumni o nekim ljudima, sutra ću ih, ako ih sretnem, normalno pozdraviti i krenuti svojim putem. Velika većina novinara ne može pisati neke stvari kao ja. Ne mogu govoriti o iskustvima koja ja imam. Nekad mi je jako teško prenijeti osjećaje na papir. Jer nisam ni učen ni školovan. To je isto kao kad mene pitate kako sam se osjećao kad zabijem pogodak. Ja ne znam koja je to riječ. Postoje novinari koji su strahovito talentirani, no ne ulaze duboko u tematiku. Kod nas ima puno dobrih novinara, kao i onih koji pišu površno i onih koji ne žele ulaziti u problematiku. Ali živimo u doba žutila i borbe za svakog čitatelja. No i to su opravdana sredstva. Valjda kao društvo kroz to moramo proći. Jer, ako ljudi traže “shit”, evo vam ga...
Koliko vam treba da napišete nešto?
– Nekad jedan sat, nekad ne mogu po deset dana ništa napisati. Ma, ne pišem ja to. Samo iziđe iz mene. Ali imam slobodu koja mi potiče kreativnost.
Dosta ljudi smatra da biste se trebali aktivnije uključiti u naš nogomet?
– Ja sam i te kako unutra svojim kolumnama. Imao sam prije ovog ponuda u stožeru reprezentacije da se uključim. No nisam se osjećao spremnim. Kada budem spreman, onda o tome možemo razgovarati. Dobrih sedam-osam godina sam spavao. Zasad sam sretan s ovim što radim – zaključio je Stanić.