Vatrogasac je iskašljavao komade vlastitih organa, umro je nakon dva tjedna

Nikada do tada svijet nije upoznao takav događaj. Još će četvrt stoljeća čekati da se on ponovi. Nuklearna katastrofa bila je do tada nepoznat pojam, nikome nije padalo na pamet da bi se u mirnodopskim uvjetima moglo dogoditi nešto što višestruko nadilazi bombardiranje Hiroshime atomskom bombom 1945. godine. No, dogodilo se.

Atomska centrala u Černobilu, nekih stotinjak kilometara od Kijeva, ponosno je nosila ime Vladimira Iljiča Lenjina. Jer je bila ponosom sovjetskog znanja. Njezina su četiri nuklearna reaktora RBMK odnosno Reaktor Bolšoj Močnosti Kanaljnij proizvodila električne energije dovoljno za 30 milijuna domova i poduzeća. Riječ je o ruskoj verziji kipućeg reaktora kanalnog tipa, hlađenog običnom vodom moderiranog grafitom. Radi na obogaćeni uran koji dopušta manji broj zamjena goriva. Počeci su to druge generacije nuklearnih reaktora. Ukupno je 26 takvih reaktora postavljeno po nuklearkama Sovjetskog Saveza.

Nikome nije padalo na pamet da bi se uopće dopustila mogućnost 'tvorničke greške' koja bi dovela do fatalne nesreće. Reaktor 4 elektrane u Černobilu imao je 1600 šipki radioaktivnog ali i nestabilnog urana-235. Nakon reaktora 4 trebala je nastupiti gradnja još dva u istoj centrali. Ti će planovi biti napušteni. U 1.23 sati 26. travnja 1986. dogodilo se nezamislivo. Iz obližnjeg grada Pripjata na posao u centralu stizalo je 176 radnika. Između normalnih aktivnosti trebalo je nastaviti testiranje novog reaktora, mogućnost da ga se hladi i nakon što centrali eventualno nestane energije, do trenutka dok se ne upale pomoćni dizelski generatori koji će održati aktivnima pumpe za dovod rashladne tekućine.

To se činilo jer je godinu dana ranije napravljen isti test pri kojem je energije nestalo prebrzo pa su ugrađeni novi kontrolni uređaji. Inače je to bio idealan trenutak za takav test jer je reaktor 4 čekalo gašenje zbog redovitog održavanja. Hlađenje je ključ sigurnog rada atomske centrale. U osnovi, nestabilni U-235 koji je gorivo centrale spontano otpušta neutrone koji udaraju druge jezgre U-235 cijepajući ih tako izazivajući fisiju. Ona će osloboditi ogromne količine energije, topline koja se koristi da vodu pretvori u paru kojom će se pokrenuti turbine generatora koji onda proizvedu struju. Da bi reakcija ostala kontroliranom, koriste se bor i grafit, kao usporivači neutrona, odnosno od njih sačinjene kontrolne šipke.

U teoriji sve je to vrlo jednostavno. Osim što su reaktori RBMK kakvi su postavljeni u Černobilu imali čak ne jednu, dvije mane u osnovnoj konstrukciji, nego više ozbiljnih problema. Primjerice, upravo kada se snaga reaktora snižavala, kao što je bilo predviđeno testom, moglo je doći do suprotnoga, da se snaga poveća u vrlo kratkom periodu zbog zadrške u sustavu postavljanja kontrolnih šipki koja je otvarala put nestabilnosti. Reaktor je dosegao 120 puta veću snagu od maksimalne te se počeo raspadati. To operateri u elektrani, zamjenik glavnog inženjera centrale Anatolij Dijatlov te vođa smjene Aleksandar Akimov nisu mogli znati. Po svemu, bili su toliko uvjereni da je sustav siguran da su zanemarene i neke od stavki pravilnika koje su striktno nalagale da se neke stvari zaobiđu. No, atomska je centrala sofisticiran uređaj koji bi morao imati dovoljno sigurnosnih mehanizama za korekciju ljudske pogreške. Kod Černobila to svakako nije bio slučaj, a zanemarivane su i ranije situacije koje su ukazivale na mogućnost katastrofe.

Eksplozija je naznačila početak do sada najveće mirnodopske nuklearne katastrofe u povijesti. Nije bio kraj, nastupila je i druga eksplozija uzrokovana ulaskom svježeg zraka koja je u okolicu reaktora razbacala gorući grafit izazivajući jake požare oko reaktora 4 ali i reaktora 3 koji je još uredno radio. Odmah je poginuo jedan radnik, Valerij Kodemčuk, tijelo mu nikada nije pronađeno, drugi nekoliko sati kasnije u bolnici od zadobivenih ozljeda. U sljedećih nekoliko sati smrtnost uslijed trovanja radijacijom povećavat će se i to neće stati još mjesecima. Od posljedica će nesreće u sljedeća četiri mjeseca umrijeti ukupno 31 radnik centrale i vatrogasac u Černobilu. Vatrogasci koji su odmah pristupili gašenju nisu mogli koristiti vodu bojeći se električnih instalacija koje su možda oštećene. Umjesto vode s ruba oštećenog krova ubacivali su pijesak na goruću jezgru. Bez uspjeha.

Slijedi nova fatalna pogreška. U reaktor se šalju dva pripravnika, Aleksandar Kudrjavcev i Viktor Proskurjakov, da procijene štetu. Sve što su uspjeli vidjeti bio je biološki pokrov zaglavljen u oknu reaktora prije negoli je njihova tijela potamnila radijacija koje su dobili smrtonosnu dozu. Sada u reaktor 4 ulaze Akimov i Toptunov kako bi nekako do njega doveli vodu. To će ih stajati života, Akimov će umrijeti 11. svibnja priznajući da ga savjest boli više od ozljeda, tri dana poslije umire i Toptunov.

Smrt od trovanja radijacijom posebno je užasna i dugotrajna. U seriji Černobil koju možete pratiti na HBO-u podrobno je objašnjeno kako se od nje umire. Prvi je simptom smrtonosne doze povraćanje unutar sat vremena nakon izloženosti. Unutrašnje krvarenje ne zahvaća samo neke organe nego praktično sve krvne sudove, i one u očima, ekstremitetima, probavnom sustavu… Nekontrolirani proljev, zatajenje bubrega prate mentalnu zbunjenost. Gubitak tekućine mjeri se u litrama svaki dan, opekotine se na površinu probijaju iznutra. Vasilij Ignjatenko, jedan od vatrogasaca koji su prvi gasili požar s ruba reaktora, izbacivao je krv i sluz 25 puta dnevno, iskašljavao komade vlastitih unutrašnjih organa, više nije mogao koristiti obuću zbog natečenosti ekstremiteta, sve prije nego što je umro dva tjedna nakon izloženosti. Upravo je Ignatenkova smrt prikazana u seriji gdje zbog neposrednog kontakta s njim opasnu dozu radijacije dobiva i njegova supruga Ljudmila. Žrtve trovanja radijacijom pokapaju se u metalnim ljesovima nakon čega ih se zalijeva betonom obogaćenim cinkom.

Sljedećeg dana pokušalo se požar kontrolirati iz zraka. Sovjetsko je zrakoplovstvo obavilo 1800 helikopterskih letova bacajući pijesak, olovo, glinu i bor na jezgru, no s malo uspjeha, gotovo ništa bora koji najbolje apsorbiran neutrone nije palo na jezgru reaktora. Sve su posade bile svjesne kako je vrlo vjerojatno da lete samoubilačke misije. Međutim, sve je to presporo, kod katastrofe kalibra Černobila reakcija mora biti unutar sati, ne par dana koliko je trebalo sovjetskim vlastima da počnu s konkretnijim akcijama. Jer, centrala u Černobilu nije imala zaštitnu školjku kakve su se postavljale u elektranama koje su se gradile na Zapadu. Školjka oblika kupole napravi se od armiranog betona sa zadatkom da zadrži sve produkte fisije u slučaju da reakcije u jezgri reaktora postanu nekontrolirane. Takva je struktura postavljena tek nakon nesreće, da je tamo bila kada je reaktor eksplodirao posljedice bi bile daleko manje, u svakom slučaju s daleko manje poginulih.

GALERIJA Evo kako danas izgleda Černobil

Tek 2007. godine počelo je postavljanje takve strukture nakon što se uvidjelo da i betonski sarkofag propušta radijaciju čije se trajanje procjenjuje u milijunima godina. Luk širine 257 sa 150 metara stajao je 432 milijuna eura i navučen je preko nekadašnjeg reaktora. Procjena je Svjetske zdravstvene organizacije kako je visokim razinama radijacije u Sovjetskom Savezu bilo izloženo 600.000 ljudi sa snažno povećanom pojavnošću tiroidne žlijezde te leukemije. Za nesreću su odgovarala samo dvojica ljudi, Anatolij Dijatlov i direktor centrale Viktor Brjukanov dobili su po deset godina zatvora. Samo se još jednom dogodila nesreća klasifikacije 7 na skali ozbiljnosti nesreće u nuklearnoj elektrani, bila je to Fukushima 2011. godine.

Ono što je u cijeloj situaciji najluđe jest da je atomska centrala u Černobilu nastavila raditi i nakon nesreće. Reaktor 1 ugašen je 1996., reaktor 2 1991. a reaktor 3 radio je sve do 2000. godine. U to je vrijeme, naime, u Ukrajini vladala nestašica struje. Između nesretnog reaktora 4 i ostalih stajalo je 200 kubičnih metara betona. Procjenjuje se kako područje oko elektrane neće biti nastanjivo još 20.000 godina. Radnicima koji su još angažirani na sanaciji dozvoljava se raditi samo pet sati dnevno mjesec dana prije nego ih se pošalje na odmor od najmanje 15 dana.

>> Tijekom narednih dana objavit ćemo nove nastavke strašne istinite priče o Černobilu